Rekla sam gospođi Mariji da više ne mogu biti njezina djevojka za sve: Moja istina koju sam predugo skrivala
“Ne mogu više, gospođo Marija. Stvarno ne mogu.” Glas mi je zadrhtao dok sam stajala na pragu njezinog stana, držeći vrećicu s lijekovima koje sam joj upravo donijela iz apoteke. Pogledala me onim svojim blagim, ali tužnim očima, kao da joj je teško povjerovati da sam to zaista izgovorila.
“Ali, Jasmina, ti si mi kao kćerka… Znaš da mi je teško sama,” prošaptala je, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže. Zrak u hodniku mirisao je na starost i vlagu, a negdje iz susjednog stana čula se dječja graja. U tom trenutku poželjela sam biti bilo gdje drugdje, samo ne ovdje, suočena s njezinim razočaranjem i vlastitom krivnjom.
Godinama sam bila tu za gospođu Mariju. Kad joj je muž umro, njezina kćerka Sanja dolazila bi iz Zagreba samo za blagdane, a sve ostalo vrijeme ja sam bila ta koja je donosila kruh, plaćala račune, vodila je kod doktora. U početku mi nije smetalo – osjećala sam se korisno, kao da činim nešto dobro. Ali s vremenom su se njezine potrebe umnožile, a moj život počeo se raspadati na komadiće.
Moj muž Dario često bi mi prigovarao: “Opet ideš kod Marije? A kad ćeš imati vremena za nas?” Djeca su me gledala s neodobravanjem kad bih kasnila na njihove treninge ili zaboravila kupiti ono što su me zamolili. “Mama, uvijek si kod te babe!” viknula je Lana prošli tjedan kad sam zaboravila doći po nju u školu.
Ali kako reći ne ženi koja te gleda kao spas? Kako reći ne kad znaš da nema nikoga drugog? Svaki put kad bih pokušala postaviti granicu, osjećala bih se kao najgora osoba na svijetu. Sjećam se jedne večeri kad sam sjedila u kuhinji s Darijom.
“Jasmina, moraš misliti i na sebe. Nisi ti odgovorna za cijeli svijet,” rekao mi je tiho dok je prao suđe.
“Ali ona nema nikoga… Sanja dolazi samo kad mora. Ako ja ne pomognem, tko će?”
“Neka Sanja dođe češće. Neka se pobrine za svoju majku. Ti imaš svoju obitelj.”
Nisam mu znala odgovoriti. U meni se miješalo sažaljenje prema Mariji i bijes prema Sanji koja je uvijek imala izgovor – posao, djeca, promet. A ja? Ja sam bila tu, uvijek dostupna, uvijek spremna pomoći.
Sve dok nisam više mogla.
Prošlog mjeseca završila sam na hitnoj zbog visokog tlaka. Liječnica me pogledala preko naočala i rekla: “Gospođo Jasmina, vi ste na rubu izgaranja. Morate naučiti reći ne.”
Ali kako?
Tog jutra kad sam konačno skupila hrabrost reći Mariji da više ne mogu biti njezina djevojka za sve, osjećala sam se kao da mi netko otkida komad srca. Ona je šutjela nekoliko trenutaka, a onda tiho rekla:
“Znam da ti nije lako. Ali znaš… Sanja mi je jučer rekla da nema vremena ni za sebe. Da joj je život težak u Zagrebu. Svi ste vi mladi danas preopterećeni…”
Osjetila sam kako me obuzima bijes. “A što je s mojim životom? Što je s mojom djecom? Moj muž misli da ga zanemarujem, Lana me gleda kao strankinju… Gospođo Marija, ja više ne mogu!”
Njezine oči su se napunile suzama. “Oprosti mi… Nisam htjela… Samo sam se bojala biti sama.”
U tom trenutku shvatila sam koliko smo obje zarobljene – ona u svojoj samoći i nemoći, ja u osjećaju odgovornosti koji me guši.
Sljedećih dana osjećala sam olakšanje pomiješano s tugom. Dario me zagrlio i rekao: “Ponosan sam na tebe.” Lana mi je prvi put nakon dugo vremena donijela crtež – nas dvije kako šetamo parkom.
Ali nije sve bilo lako. Susjedi su počeli šaptati iza leđa: “Jasmina više ne pomaže Mariji… Tko zna što se dogodilo.” Sanja mi je poslala poruku: “Mogla si mi reći da ti je previše. Sad moram dolaziti svaki vikend.” Osjetila sam gorčinu u njezinim riječima, ali nisam odgovarala.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Marija.
“Jasmina… oprosti još jednom. Samo sam htjela reći da si mi puno značila sve ove godine. I dalje si dobrodošla na kavu kad god poželiš.”
Suze su mi krenule niz lice. “Hvala vam, gospođo Marija. I vi meni puno značite. Samo… moram naučiti misliti i na sebe.”
Spustila sam slušalicu i dugo gledala kroz prozor u tamu dvorišta. Možda će me neki osuditi, možda će neki reći da sam sebična. Ali znam da nisam mogla više ovako.
Ponekad se pitam – gdje završava briga za druge, a gdje počinje briga za sebe? Je li moguće biti dobra susjeda, majka i kćerka bez da izgubiš samu sebe? Što vi mislite – gdje vi povlačite granicu?