Kad se vrata otvore bez kucanja: Priča o izdaji i novom početku
“Nisam očekivala da ću se vratiti kući ranije. Nisam ni planirala. Ali, kad mi je šefica rekla da je sastanak otkazan, srce mi je zaigralo – napokon ću iznenaditi Dinu. Kupila sam mu omiljene krafne u slastičarni kod Ferhadije, a sebi sam zamislila topli tuš i večer uz film. Ključ je tiho škljocnuo u bravi, a stan je bio obavijen neobičnom tišinom.
“Dino?” – zazvala sam tiho, skidajući kaput. Nije odgovorio. Ušla sam u dnevni boravak i zastala kao ukopana. Na kauču, ispod mog omiljenog pokrivača, ležali su Dino i Lejla. Moja Lejla. Najbolja prijateljica još iz osnovne škole, sestra koju nikad nisam imala. Njihove ruke isprepletene, kosa razbarušena, a pogled… Pogled koji su mi uputili kad su shvatili da stojim na vratima bio je dovoljan da mi se svijet sruši.
“Ajla… nije ono što misliš…” Dino je ustao, pokušavajući navući majicu, ali riječi su mu visile u zraku kao dim od cigarete. Lejla je šutjela, gledala u pod, suze su joj klizile niz obraze. Ja sam samo stajala, s krafnama u ruci, osjećajući kako mi srce lupa toliko glasno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi.
“Nije ono što mislim? Onda mi objasnite što je!” – glas mi je bio promukao, ali čvrst. Dino je pokušao prići, ali sam se povukla. “Ne prilazi mi! Kako ste mogli? Oboje!”
Lejla je tiho prošaptala: “Ajla, oprosti… nisam htjela…”
“Nisi htjela? Što nisi htjela? Spavati s mojim mužem ili izdati prijateljicu?” – riječi su mi izlazile same od sebe, svaka kao udarac bičem. Dino je pokušavao nešto reći, ali nisam ga više čula. Sve što sam osjećala bila je praznina i hladnoća koja mi se uvlačila pod kožu.
Istrčala sam iz stana, ostavljajući iza sebe sve – krafne, kaput, sjećanja. Hodala sam satima po Sarajevu, gledajući ljude kako žure svojim životima, dok se moj raspadao na komadiće. U glavi su mi odzvanjale slike – naše svadbe na Baščaršiji, Lejline poruke podrške kad mi je tata umro, Dinin osmijeh kad smo prvi put zajedno otišli na more u Makarsku.
Nisam znala gdje ću. Nazvala sam mamu.
“Ajla, dušo, što se dogodilo? Zašto plačeš?”
“Mama… Dino me prevario. S Lejlom.”
S druge strane tišina. Pa dubok uzdah.
“Ajla, dođi kući. Sve ćemo riješiti. Nisi sama.”
Tih nekoliko riječi bilo je sve što mi je trebalo da ne puknem potpuno.
Kod mame u stanu mirisalo je na pitu i limunadu. Sjela sam za stol kao dijete koje traži utjehu nakon lošeg sna.
“Znaš, Ajla,” rekla je mama dok mi je stavljala ruku na rame, “ljudi griješe. Ali ti nisi kriva za tuđe grijehe. Tvoja vrijednost nije određena time koliko te netko voli ili izdaje.”
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po porukama s Lejlom – smijale smo se glupostima, dijelile tajne o prvim simpatijama, planirale zajednička putovanja koja se nikad nisu dogodila jer je uvijek nešto bilo važnije. S Dinom sam gradila dom, sanjala djecu, vjerovala da smo tim protiv cijelog svijeta.
Sutradan me nazvao Dino.
“Ajla, molim te, možemo li razgovarati? Znam da sam pogriješio… Ne znam što mi je bilo… Volim te…”
“Dino, voliš li me ili voliš ideju mene? Voliš li nas ili samo ono što ti pružam? Kako si mogao uništiti sve zbog trenutka slabosti?”
Šutio je.
Lejla mi nije pisala danima. Kad se napokon javila, poruka je bila kratka: “Zaslužuješ bolje od mene. Oprosti.” Nisam znala mogu li joj ikad oprostiti. Nisam znala mogu li oprostiti sebi što nisam vidjela znakove – kasni dolasci kući, tajni pogledi kad smo svi zajedno pili kafu kod Sebilja.
Prolazili su dani. Mama me tjerala da jedem, prijateljice su me zvale na kafu i šoping, ali ja sam bila prazna ljuštura. Jedne večeri sjela sam pred ogledalo i pitala se: “Tko si ti sada? Jesi li samo žena koju su izdali ili si nešto više?”
Počela sam pisati dnevnik. Svaki dan po nekoliko rečenica – o boli, o ljutnji, o sitnim radostima kad sunce obasja prozor ili kad me pas iz susjedstva dođe pozdraviti pred zgradom. Polako sam shvatila da život ne prestaje kad te izdaju oni koje voliš najviše.
Dino me molio za oprost još nekoliko puta. Nudio je terapiju za parove, obećavao da će prekinuti svaki kontakt s Lejlom. Ali nešto u meni se slomilo zauvijek. Nisam mogla zaboraviti pogled koji su dijelili kad su mislili da ih nitko ne vidi.
Lejlu sam srela jednom na ulici kod Vječne vatre. Pogledale smo se i nijedna nije rekla ni riječ. U njenim očima vidjela sam žaljenje i tugu, ali nisam više osjećala bijes – samo umor.
Godinu dana kasnije preselila sam u Zagreb zbog posla. Novi grad, novi ljudi, nova Ajla. Povremeno me zaboli kad vidim parove kako šeću držeći se za ruke ili kad čujem pjesmu koju smo Dino i ja voljeli slušati dok kuhamo nedjeljni ručak.
Ali sada znam – vrijedim više od tuđe izdaje. Vrijedim ljubavi koja ne boli i prijateljstva koje ne izdaje.
Ponekad se pitam: Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li se ikada oprostiti takva izdaja ili je bolje krenuti dalje i pronaći sebe iznova?