Odjek tišine: Samoća u Zagrebu
“Zašto si opet sama, Ivana?” glas moje majke odjekuje kroz slušalicu, dok gledam kroz prozor svog malog stana na Trešnjevci. Kiša udara o staklo, a ja osjećam kako mi srce lupa brže nego što bih htjela priznati. “Nisi više dijete. Ljudi pričaju. Zar ne misliš da je vrijeme da se sabereš?”
Slegnem ramenima, iako znam da me ne vidi. “Mama, dobro sam. Samo mi treba malo mira.”
Ali mir je laž. Otkako sam se razvela od Darija prije dvije godine, moj život je postao niz tišina koje odzvanjaju glasnije od bilo kakve buke. Prijateljice su se povukle, svaka u svoje obiteljske živote, a ja sam ostala sama s četiri zida i previše vremena za razmišljanje.
Navečer sjedim za kuhinjskim stolom, gledam praznu šalicu kave i pitam se gdje sam pogriješila. Dario je bio dobar čovjek, ali nikad nije razumio moju potrebu za slobodom. “Ivana, ne možeš stalno bježati od svega,” govorio bi dok bi gasio svjetlo u spavaćoj sobi. “Nekad moraš ostati i boriti se.”
Ali ja nisam znala za što se borim. Kad sam napokon otišla, osjećala sam olakšanje – ali i prazninu koja me proganja svake noći.
Jednog jutra, dok sam žurila na posao tramvajem broj 12, susrela sam Lejlu, staru prijateljicu iz srednje škole. Bila je nasmijana, s dvoje djece za ruku i mužem koji joj je nosio torbu.
“Ivana! Gdje si ti nestala?” viknula je kroz gužvu.
“Evo me, radim, živim…” pokušavam zvučati vedro.
Lejla me pogleda ispod obrva. “Znaš, uvijek si bila posebna. Ali ponekad mislim da si previše sama. Dođi nam na ručak u nedjelju. Djeca bi te voljela vidjeti.”
Pristajem iz pristojnosti, ali već osjećam grč u želucu. Znam što me čeka – pitanja o Dariju, o tome kad ću opet biti ‘normalna’, kad ću pronaći nekog novog.
Nedjelja dolazi prebrzo. Sjedim za stolom s Lejlom i njenom obitelji, smješkam se dok djeca trče oko stola. Njen muž Emir pita: “A ti, Ivana? Ima li što novo?”
“Radim puno,” odgovaram kratko.
Lejla me pogleda s tugom u očima. “Znaš da uvijek možeš računati na nas. Samo… možda bi trebala više izlaziti među ljude.”
Te večeri vraćam se kući osjećajući se još usamljenije nego prije. Uzimam mobitel i listam stare poruke s Darijem. Nije bilo puno svađa – više šutnje koje su nas udaljile.
Moja sestra Ana šalje poruku: “Mama je zabrinuta za tebe. Hoćeš li doći na ručak idući vikend?”
Pristajem jer znam da nemam snage reći ne. Kad dođem kod roditelja u Dubravu, otac sjedi pred televizorom i šuti, a majka me gleda kao da sam joj najveća briga.
“Ivana, nisi više mlada. Vrijeme prolazi. Zar ne želiš nekoga uz sebe?”
Osjećam kako mi suze naviru na oči, ali gutam ih ponosno. “Možda mi treba vremena da shvatim tko sam bez nekoga uz sebe,” kažem tiho.
Majka odmahne rukom. “To su gluposti iz filmova. Život je ovdje i sada. Moraš biti praktična.”
Te večeri ležim budna u krevetu i razmišljam o svim ženama koje poznajem – svaka ima svoju priču, ali rijetko koja je sama. U našem društvu samoća je stigma, znak neuspjeha.
Na poslu kolegica Mirela šapće dok pijemo kavu: “Čula sam da si sama već dvije godine. Kako izdržiš? Ja bih poludjela bez muža i djece.”
Smijem se kiselo: “Nekad mislim da polako i ludim. Ali ima dana kad uživam u tišini više nego u bilo čijem društvu.”
Mirela odmahne glavom: “Ti si uvijek bila posebna… ali pazi da ne ostaneš sama zauvijek.”
Tih dana počinjem češće izlaziti – šetam Maksimirom, sjedim u kafićima i promatram ljude oko sebe. Ponekad mi priđe neko novo lice – poput Ivana iz knjižare na Kvatriću.
“Vidim da često dolazite ovdje,” kaže mi jednog dana dok biram knjigu.
“Volim miris knjiga,” odgovaram.
Ivan se nasmije: “I ja isto. Ako želite, možemo popiti kavu kad završite s biranjem.”
Pristajem i osjećam kako mi srce opet brže kuca – ovaj put zbog uzbuđenja.
Kroz razgovor s Ivanom shvaćam koliko sam se promijenila – više ne tražim nekoga tko će me spasiti od samoće, već nekoga tko će je razumjeti sa mnom.
Ali svaki put kad dođem kući, tišina me opet dočeka raširenih ruku. Ponekad je zagrlim kao starog prijatelja; ponekad joj okrenem leđa i pustim glazbu najglasnije što mogu.
Jedne večeri sjedim na prozoru i gledam svjetla grada kako trepere u daljini. Pitam se: Je li samoća kazna ili prilika? Možemo li biti istinski slobodni ako nas društvo stalno podsjeća da nismo potpuni bez nekoga uz sebe?
Možda nisam pronašla sve odgovore, ali znam jedno – moj život nije manje vrijedan zato što ga dijelim samo sa sobom.
A vi? Jeste li ikada osjetili da vas tišina više boli od samoće ili ste u njoj pronašli svoj mir?