Osam godina braka: Više od domaćice u vlastitoj obitelji
“Marija, gdje su mi čiste čarape?” Damirov glas odjekuje stubištem dok pokušavam smiriti Luku koji plače jer ne može pronaći omiljenu igračku. U isto vrijeme, Ana me vuče za rukav: “Mama, gladna sam!”. Osjećam kako mi srce lupa, ali ne od ljubavi ili uzbuđenja, nego od umora koji mi se uvukao u kosti. Pogledam kroz prozor na kišni zagrebački dan i pitam se – kad sam zadnji put bila samo Marija, a ne nečija majka, supruga, kuharica, čistačica?
Nekad sam sanjala velike snove. Htjela sam biti novinarka, putovati, pisati o ljudima i njihovim pričama. Sjećam se kako sam Damirovu ruku stisnula na našem vjenčanju, vjerujući da ćemo zajedno graditi život pun poštovanja i podrške. Ali godine su prošle, a ja sam postala nevidljiva. Damir radi po cijele dane, dolazi kući umoran i nervozan. Djeca su još mala, sve je na meni. Moja mama mi stalno govori: “Tako ti je to, dijete moje, žena mora držati kuću na okupu.” Ali ja više ne mogu.
Jedne večeri, dok perem suđe, čujem kako Damir viče iz dnevne sobe: “Marija, možeš li donijeti još jednu pivu?” Osjetim kako mi se u grudima skuplja bijes. Nisam mu ni odgovorila. Samo sam nastavila prati tanjure, ali u meni je nešto puklo. Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i razmišljala – zar je ovo moj život? Zar sam ja samo netko tko služi drugima?
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Damirom. “Damire, moramo razgovarati,” rekla sam dok je sjedio za stolom s novinama. Podignuo je obrve: “Što je sad?”
“Osjećam se kao da me više ne vidiš. Kao da sam samo netko tko ti kuha i pere. Ne sjećaš se kad smo zadnji put razgovarali kao ljudi, a ne kao dvoje koji dijele stan i djecu.”
Damir je uzdahnuo: “Marija, znaš da radim cijeli dan. Umoran sam. Što ti još treba? Imaš sve – djecu, stan, sigurnost.”
“Ali nemam sebe!” povisila sam glas. “Ne sjećam se kad si me zadnji put pitao kako sam. Ili kad smo zajedno popili kavu bez da te netko prekine.”
Nastala je tišina. Djeca su ušla u kuhinju i razgovor je prekinut. Damir je samo slegnuo ramenima i otišao na posao.
Tih dana počela sam pisati dnevnik. Svaku večer zapisivala sam svoje misli i osjećaje. Pisala sam o tome kako mi fali razgovor, nježnost, osjećaj da vrijedim više od onoga što napravim za druge. Počela sam se javljati starim prijateljicama – Iva iz Sarajeva mi je rekla: “Marija, nisi sama. I ja se tako osjećam otkad sam rodila drugo dijete.” Shvatila sam da nas ima mnogo koje šutimo i trpimo.
Jednog dana odlučila sam otići na kavu sama sa sobom. Sjela sam u mali kafić na Trešnjevci i naručila cappuccino. Gledala sam ljude oko sebe i osjećala se slobodno prvi put nakon godina. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – Damir: “Gdje si? Djeca te traže.”
“Na kavi sam,” odgovorila sam mirno.
“S kim?”
“Sama sa sobom.” Nastala je tišina s druge strane.
Kad sam došla kući, Damir me gledao drugačije. “Nisi mi rekla da ideš van,” rekao je tiho.
“Nisam ni morala,” odgovorila sam. “I ja imam pravo na vrijeme za sebe.” Vidjela sam mu zbunjenost na licu.
Te večeri sjeli smo zajedno nakon što su djeca zaspala. “Znaš,” rekao je Damir, “nisam shvaćao koliko ti je teško. Navikao sam da sve ide svojim tokom.” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu.
Počeli smo uvoditi male promjene – Damir je počeo pomagati oko djece i kuće. Nedjeljom smo zajedno šetali Jarunom, a navečer bismo pričali o svemu što nas muči. Nije bilo lako; bilo je dana kad bih opet poželjela pobjeći iz vlastite kože.
Moja mama nije razumjela: “Što ti fali? Muž ti ne pije, ne tuče te, imaš sve!” Ali ja nisam htjela biti samo domaćica koja šuti i trpi.
Jednog dana Ana mi je prišla i rekla: “Mama, danas si sretna.” Zagrlila sam je i zaplakala od sreće i tuge istovremeno.
Danas još uvijek učim kako biti svoja u obitelji koja me treba, ali i ja trebam sebe. Nije lako boriti se za svoj glas kad si godinama navikla šutjeti.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi ovako? Koliko nas se boji reći što stvarno osjeća? Zar nije vrijeme da budemo više od sjene u vlastitom domu?