Odlučiti se na razvod… Priča Lejle iz sarajevskog naselja

“Lejla, opet nisi kupila mlijeko!” vikao je Adnan iz dnevne sobe dok sam pokušavala smiriti ruke koje su se tresle iznad šporeta. Miris kafe širio se stanom, ali umjesto topline, osjećala sam samo težinu u grudima. “Nisam zaboravila, samo… nisam stigla,” odgovorila sam tiho, ali on me nije čuo ili nije htio čuti.

Naša svakodnevica već godinama izgleda isto: prepirke zbog sitnica, šutnja za stolom, pogledi koji su nekad bili puni ljubavi sada su prazni. Naša kćerka Emina već je otišla na fakultet u Mostar, a sin Tarik, moj svijet, sjedio je za stolom i gledao nas s onim tužnim očima koje su me najviše boljele. Zbog njega sam najduže ostajala. Zbog njega sam šutjela kad bih najradije vrisnula.

“Mama, mogu li danas kod Amara poslije škole?” pitao je Tarik, a ja sam mu klimnula glavom, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale. Nisam htjela da vidi koliko sam slomljena. Nisam htjela da misli da je on kriv za išta od ovoga.

Adnan je zalupio vratima i otišao na posao bez pozdrava. Ostala sam sama u stanu, okružena tišinom koja je bila glasnija od bilo kakve svađe. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala kroz prozor na sive zgrade sarajevskog naselja. Sjetila sam se dana kad smo se uselili ovdje, puni nade i planova. Sjetila sam se njegovih obećanja da će uvijek biti uz mene, da ćemo zajedno graditi dom.

Ali život nije bajka. Ljubav ne traje sama od sebe. Godinama sam pokušavala razgovarati s njim, predlagala bračno savjetovanje, molila ga da zajedno provedemo vikend izvan grada. Uvijek je imao izgovor: posao, umor, novac. A onda su došle optužbe: da sam loša majka, da ništa ne radim kako treba, da ga gušim.

Jedne večeri, dok je Emina još bila kod kuće, čula sam ih kako šapuću u njenoj sobi. “Mama stalno plače,” rekla je Emina tiho. “Znam,” odgovorio je Tarik. “Ali ne možemo joj pomoći ako ona sama ne želi pomoć.” Te riječi su me pogodile kao nož. Djeca su vidjela ono što sam ja pokušavala sakriti.

Moja sestra Sanja često mi je govorila: “Lejla, ne moraš trpjeti zbog djece. Oni će te voljeti bez obzira na sve.” Ali strah me paralisao. Šta će reći komšije? Šta će reći mama i tata? U našem društvu razvod je još uvijek sramota, pogotovo za ženu.

Jednog dana, dok sam čekala Tarika ispred škole, srela sam Ameliju iz susjedstva. I ona je prošla kroz razvod prije dvije godine. Izgledala je sretnije nego ikad. “Lejla, život je prekratak da ga potrošiš na čekanje da se neko promijeni,” rekla mi je dok smo pile kafu u obližnjem kafiću. Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Adnana kako spava na drugoj strani kreveta, okrenut leđima kao i uvijek. Pitala sam se gdje smo pogriješili. Da li smo ikada zaista bili sretni ili smo samo igrali uloge koje nam je društvo nametnulo?

Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i rekla mu: “Adnane, ja više ovako ne mogu.” Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put vidi ženu s kojom živi dvadeset godina. “Šta to znači?” pitao je hladno.

“Znači da želim razvod,” izgovorila sam drhtavim glasom. U tom trenutku osjetila sam olakšanje i strah istovremeno. On je šutio nekoliko sekundi, a onda prasnuo: “Zbog djece? Zbog para? Zbog čega?”

“Zbog sebe,” odgovorila sam mirno. “I zbog djece. Ne želim da odrastaju misleći da je ovo ljubav.”

Nakon toga uslijedili su dani prepirki, prijetnji, molbi da se predomislim. Moji roditelji su plakali kad sam im rekla. Mama me molila da još jednom pokušam spasiti brak zbog djece i ugleda porodice. Tata je šutio cijelo vrijeme, ali vidjela sam razočaranje u njegovim očima.

Sanja me jedina podržala: “Lejla, ponosna sam na tebe!” rekla mi je dok smo pile kafu na balkonu mog stana. “Zaslužuješ biti sretna.”

Najgore mi je bilo reći Tariku i Emini. Sjedili smo za stolom i gledali u ruke. “Djeco,” počela sam tiho, “tata i ja više ne možemo zajedno.” Emina je zaplakala i pobjegla u sobu. Tarik me samo zagrlio i šapnuo: “Bit ćeš ti dobro, mama.”

Prvi dani nakon što je Adnan otišao bili su najteži u mom životu. Stan je bio prepun tišine i tuge, ali i nekog novog mira. Počela sam ponovo disati punim plućima. Prijavila sam se za posao u obližnjoj knjižari i upoznala nove ljude. Tarik i Emina su mi bili najveća podrška.

Danas znam da nisam pogriješila što sam otišla. Znam da vrijedim više od tišine i uvreda. Ali ponekad se pitam: Da li bi sve bilo drugačije da smo više razgovarali? Da li žene poput mene ikada dobiju priliku za novu sreću ili nas društvo zauvijek obilježi kao one koje su odustale?

Šta vi mislite – ima li hrabrosti u tome što sam otišla ili sam ipak trebala ostati zbog djece?