Kad su naše majke postale prijateljice: Početak kraja na kavi u Sarajevu
“Ne možeš ti, Adnane, znati što je najbolje za tebe!” Jasminin glas je odjekivao kroz stan dok sam stajao na pragu dnevne sobe, stisnutih šaka. Ena je sjedila pored mene, pogled spušten, a Mirela je već treći put tog jutra miješala kavu, kao da će joj to pomoći da pronađe prave riječi.
“Mama, molim te…” Ena je tiho prošaptala, ali Jasmina ju je prekinula podignutom rukom. “Nema tu molim te! Mi smo odrasle žene, znamo što život nosi. Vi ste još djeca.”
Tog dana, naizgled običnog, sve se promijenilo. Ena i ja smo planirali zajednički život – mali stan u Grbavici, možda psa, možda jednog dana dijete. Sve dok se naše majke nisu upoznale na onoj kobnoj kavi u Sarajevu. Prvo su bile ljubazne, onda su počele dijeliti recepte, a ubrzo i savjete o svemu – od toga kako se pere veš do toga s kim bi njihova djeca trebala provesti život.
Naša ljubav je bila jednostavna dok nisu one postale prijateljice. Prije toga, Ena i ja smo se viđali potajno jer su naši roditelji imali različite poglede na svijet – moja obitelj je bila konzervativna, njezina liberalnija. Ali kad su Jasmina i Mirela pronašle zajednički jezik, sve se pretvorilo u rat protiv nas.
“Adnane, nisi ti još spreman za brak! Pogledaj se – nemaš stalni posao, još uvijek studiraš!” Jasmina je nastavila. “A ti, Ena, zar misliš da ćeš biti sretna s nekim tko ne zna ni jaje ispeći?”
Mirela je pokušala ublažiti situaciju: “Ma dobro, Jasmina, ne moraš tako grubo… Ali stvarno, djeco, jeste li razmislili o svemu? Život nije bajka.”
Ena me pogledala očima punim suza. Znao sam da joj je teško. Njezina majka joj je bila najbolja prijateljica cijeli život, ali sada ju je izdavala – udružila se s mojom majkom protiv nas.
Narednih tjedana sve je postalo još gore. Svaki naš pokušaj razgovora završavao bi svađom ili suzama. Jedne večeri dok smo šetali Vilsonovim, Ena je stala i rekla: “Adnane, ne znam koliko još mogu izdržati ovo. Osjećam se kao da sam između dvije vatre.”
“I ja isto,” priznao sam. “Ali ne želim odustati od nas.”
Pokušali smo razgovarati s očevima – moj otac Emir bio je tih čovjek koji je rijetko ulazio u rasprave. Samo bi rekao: “Slušaj majku.” Enin otac Dario bio je malo otvoreniji, ali nije htio ulaziti u sukob sa ženom.
Jednog dana Mirela je došla kod nas s prijedlogom: “Zašto ne biste uzeli pauzu? Možda vam treba vremena da shvatite što želite.”
Ena je tada pukla: “Mama! Ne želim pauzu! Želim živjeti svoj život! Zar ti nije jasno?”
Jasmina je samo odmahivala glavom: “Vidjet ćeš ti kad budeš imala svoju djecu…”
Počeli smo se udaljavati jedno od drugog pod pritiskom njihovih riječi. Svaki naš razgovor bio je prožet osjećajem krivnje i straha da ćemo razočarati one koje volimo. Prijatelji su nam govorili da budemo hrabri, ali nisu razumjeli koliko je teško kad te vlastita obitelj ne podržava.
Jedne noći nisam mogao spavati. Sjedio sam na prozoru i gledao svjetla Sarajeva. Pitao sam se gdje prestaje roditeljska briga, a počinje moja odgovornost za vlastitu sreću? Jesam li sebičan ako želim birati svoj put? Ili sam kukavica jer dopuštam da me slome?
Sutradan sam pozvao Enu na kafu u staru slastičarnicu kod Sebilja. Sjeli smo za mali stol i gledali jedno drugo u tišini.
“Znaš,” rekla je tiho, “ponekad poželim da pobjegnemo negdje daleko. Da zaboravimo sve ovo.”
“Ali bismo li tada bili sretni? Ili bi nas stalno progonila njihova očekivanja?”
Nasmijala se kroz suze: “Možda nikad nećemo znati ako ne pokušamo.”
Tog dana odlučili smo da ćemo pokušati još jednom razgovarati s majkama – ali ovaj put zajedno, kao par.
Došli smo kod moje kuće, ruku pod ruku. Jasmina i Mirela su sjedile za stolom i pile kafu kao uvijek.
“Mama, Mirela,” počeo sam drhtavim glasom, “molim vas da nas saslušate bez prekidanja. Ovo je naš život. Volimo se i želimo biti zajedno. Ne tražimo vaše odobrenje nego vašu podršku. Ako nam to ne možete dati, onda ćemo morati sami graditi svoj put – bez vas.”
Ena me stisnula za ruku i nastavila: “Zahvalni smo vam na svemu što ste učinile za nas, ali vrijeme je da pustite da sami odlučujemo o svojoj sreći.”
Tišina je trajala vječnost. Jasmina je prvi put izgledala nesigurno.
“Možda ste u pravu,” tiho je rekla Mirela. “Možda smo pretjerale…”
Jasmina je uzdahnula: “Samo želimo najbolje za vas…”
“A možda to najbolje nije ono što vi mislite,” odgovorio sam.
Nismo odmah dobili njihovu podršku, ali prvi put su nas gledale kao odrasle ljude.
Danas još uvijek gradimo svoj život – nije lako, ali barem znamo da biramo sami.
Ponekad se pitam: gdje završava briga naših roditelja i gdje počinje naša sloboda? Jesmo li sebični ako tražimo pravo na vlastitu sreću? Što vi mislite?