Ako je njegova mama tako bogata, neka plaća alimentaciju: Priča jedne samohrane majke iz Zagreba
“Ivana, jesi li sigurna da ti ne treba pomoć?” upitala me Sanja dok smo stajale ispred police s dječjom hranom u Konzumu. Pogledala sam je, pokušavajući sakriti umor i tjeskobu iza osmijeha. “Ma ne, snaći ću se nekako. Samo gledam što je na akciji.” U tom trenutku, iza nas je prošla gospođa u skupoj bundi, s torbom koja vrijedi više nego moj mjesečni budžet. Nije ni pogledala cijene, samo je ubacivala najskuplje proizvode u kolica. Prepoznala sam je odmah – to je bila Marija, majka mog bivšeg muža, Davorova baka.
Srce mi je preskočilo. Nisam je vidjela otkad su se Davor i ja rastali. Ona me tada gledala kao da sam ja kriva što njezin sin više ne želi biti dio našeg života. Sada je stajala nekoliko metara od mene, razgovarajući na mobitel: “Ma naravno, uzet ću mu sve što poželi. Moj unuk zaslužuje najbolje!”
Sanja me povukla za rukav: “Znaš li tko je to?” Kimnula sam glavom, osjećajući kako mi se grlo steže. “To je Davorova mama. Nikad nije ni pitala kako nam je. Samo šalje poklone za rođendan, ali alimentaciju – ništa.” Sanja je uzdahnula: “Ako je ona tako bogata, zašto ti ne tražiš da ti pomogne? Ili barem da njezin sin plaća alimentaciju kako treba?”
Nisam znala što da kažem. Već sam tri puta bila na sudu zbog alimentacije. Davor uvijek nađe izgovor – nema posla, ima novu obitelj, ne može platiti više od minimalca. A njegova mama? Ona živi u stanu na Jarunu, vozi novi Mercedes i svaki tjedan ide na frizuru kod najskuplje frizerke u gradu.
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam svog sina kako spava i pitala se gdje sam pogriješila. Je li pogrešno što ne želim prositi za pomoć? Što želim da moj sin ima dostojanstvo, makar nemamo puno? Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam morala birati između plaćanja režija i kupnje novih cipela za njega. Sjetila sam se i kako me Davorova mama jednom nazvala “nesposobnom” jer nisam mogla svom djetetu priuštiti ljetovanje na moru.
Sljedećih dana osjećala sam bijes koji nisam znala kamo s njim. Na poslu su mi smanjili satnicu, a vrtić je poskupio. Svaki put kad bih vidjela Mariju u kvartu, kako šeta svog psa ili sjedi u kafiću s prijateljicama, osjećala sam se sve manja i manja. Jednog dana nisam izdržala – prišla sam joj dok je sjedila sama na terasi.
“Dobar dan, gospođo Marija,” rekla sam tiho. Pogledala me preko naočala, hladno kao uvijek. “Ivana… Što trebaš?”
“Samo sam htjela pitati… Znate li da Davor već mjesecima ne plaća alimentaciju? Da nam prijeti isključenje struje?”
Nasmijala se podrugljivo: “To nije moj problem. Ja svom unuku kupujem poklone kad god mogu. Ako ti ne znaš upravljati novcem, to nije moja odgovornost.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom.
“Nije stvar u poklonima,” rekla sam drhtavim glasom. “Stvar je u tome da vaše dijete ne brine za svoje dijete. A vi to podržavate.” Ustala je i uzela torbu: “Ivana, život nije fer. Snađi se kao i svi drugi.”
Vratila sam se kući slomljena. Sanja me dočekala s kavom i zagrljajem. “Znaš što? Možda bi trebala opet pokušati preko suda. Ili barem javno reći što se događa. Nisi ti jedina koja pati zbog ovakvih stvari.” Nisam bila sigurna imam li snage za još jednu borbu s birokracijom i hladnim sudskim službenicima koji samo sliježu ramenima.
Danima sam razmišljala o svemu – o tome kako društvo gleda na samohrane majke, kako nas često krive za vlastitu situaciju, dok muškarci lako izbjegnu odgovornost. Sjetila sam se prijateljice Amre iz Sarajeva koja mi je pričala kako joj bivši muž šalje novac samo kad mu ostane viška nakon izlazaka s novom djevojkom. Sjetila sam se i Mirele iz Splita koja radi dva posla da bi platila stanarinu i vrtić.
Jedne večeri, dok smo sin i ja jeli juhu od jučerašnjeg povrća, pogledao me i rekao: “Mama, hoćemo li ikad imati dovoljno novca da idemo na more kao Luka iz razreda?” Nisam znala što da mu kažem. Samo sam ga zagrlila i obećala da ćemo jednog dana otići.
Te noći odlučila sam – neću više šutjeti. Prijavila sam Davora centru za socijalnu skrb i napisala pismo lokalnim novinama o tome kako izgleda život samohrane majke u Hrvatskoj danas. Nisam očekivala čudo, ali barem sam znala da nisam više sama.
Dva tjedna kasnije nazvala me novinarka iz Jutarnjeg lista i pitala želim li ispričati svoju priču javno. Pristala sam, iako me bilo strah što će reći ljudi iz kvarta ili Davorova obitelj. Ali kad su mi počele stizati poruke drugih žena koje su prošle isto – znala sam da nisam pogriješila.
Danas još uvijek brojim kune prije svake kupovine i još uvijek čekam da sud konačno presudi u moju korist. Ali barem znam da nisam sama i da ima još onih koji razumiju kroz što prolazim.
Ponekad se pitam – koliko nas još mora šutjeti i trpjeti prije nego što društvo prizna koliko je teško biti samohrana majka u Hrvatskoj ili Bosni? Hoće li ikad doći dan kad će pravda biti važnija od novca i poznanstava?
Što vi mislite – jesam li pogriješila što sam progovorila? Koliko još žena mora proći kroz ovo prije nego što nešto promijenimo?