Predala sam unuka bolesnom sinu – danas znam da sam pogriješila
“Ne možeš ga više ostaviti kod mene, mama! Nisam dobro, ne vidiš li?” Draženov glas je drhtao, a oči su mu bile crvene od neprospavanih noći. Stajala sam na pragu njegove male sobe u Novom Zagrebu, držeći Leona, svog dvogodišnjeg unuka, čvrsto uz sebe. Kiša je tukla po prozoru, a u meni se lomila oluja još jača od one vani.
Dražen je moj sin. Moj ponos, moja bol. Otkad ga je prije dvije godine napustila njegova žena, sve je krenulo nizbrdo. Prvo je izgubio posao, onda je počeo piti, a na kraju su mu dijagnosticirali depresiju. Nisam imala srca ostaviti ga samog, ali ni snage da preuzmem sve na sebe. Leon je bio svjetlo u toj tami, ali i teret koji nas je oboje lomio.
Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. “Mama, molim te… Ne mogu više. Bojim se da ću mu nešto napraviti. Bojim se sebe.”
Zaledila sam se. Nikad ga nisam čula tako slomljenog. U meni se sudarila majčinska briga i strah. Što ako ga ostavim ovdje? Što ako ga odvedem kući i Dražen ostane sam?
“Dražene, sine, samo još ovu noć. Sutra ću ga uzeti k sebi, obećavam.”
Nije odgovorio. Okrenuo se prema zidu i povukao deku preko glave. Leon je zaspao na mom ramenu, a ja sam sjedila na rubu kreveta, zureći u tamu.
Te noći nisam oka sklopila. Slušala sam Draženovo tiho jecanje i Leonovo mirno disanje. U glavi su mi odzvanjale riječi moje pokojne majke: “Djeca su ti sve, ali ne možeš ih spasiti od njih samih.”
Sljedeće jutro, dok sam spremala Leona za vrtić, Dražen je sjedio za stolom, blijed i iscrpljen. “Mama, hvala ti što si ostala. Ali stvarno… Ne mogu više.”
Pogledala sam ga i prvi put osjetila nemoć. Nisam znala što je ispravno. Nisam znala što je najbolje za Leona. Samo sam znala da ne mogu biti na dva mjesta odjednom.
Tog dana sam donijela odluku koja će me proganjati do kraja života. Ostavila sam Leona kod Dražena. Rekla sam si da će mu možda sin biti motivacija da se izvuče. Da će ga ljubav prema djetetu natjerati da se bori.
Ali nisam bila u pravu.
Dva tjedna kasnije, pozvala me susjeda. “Gospođo Marija, dođite brzo! Dražen ne otvara vrata, a mali Leon plače.”
Trčala sam koliko su me noge nosile. Policija je razvalila vrata. Dražen je ležao na podu, bez svijesti, prazne boce oko njega. Leon je sjedio u kutu, uplakan, prljav, gladan.
Taj prizor mi se urezao u pamćenje. Nikad si neću oprostiti što sam ga ostavila tamo. Što sam vjerovala da će ljubav biti dovoljna.
Dražen je završio na psihijatriji. Leon kod mene. Socijalna služba je dolazila svaki tjedan. Pitanja, procjene, sumnje. “Jeste li sigurni da možete brinuti o unuku? Imate li podršku?”
Imala sam samo sebe i svoju krivnju.
Godine su prolazile. Dražen se povremeno vraćao kući, ali nikad nije bio isti. Leon je rastao, ali u očima mu je ostala sjena onih dana. Ponekad bi me pitao: “Bako, zašto tata ne može biti kao drugi tate?”
Šutjela sam. Nisam imala odgovora.
Obitelj nas je osuđivala. Moja sestra Ivanka mi je jednom rekla: “Ti si kriva što si ga razmazila! Da si ga pustila da padne kad je bio mlađi, možda bi danas bio jači.”
A ja sam samo željela spasiti sina. I unuka. I sebe.
Jedne večeri, dok smo Leon i ja slagali puzzle, zazvonio je telefon. Dražen. “Mama, mogu li doći vidjeti Leona?”
Srce mi je preskočilo. “Naravno, sine. Samo… molim te, budi dobro.”
Došao je tiho, mršav, s pogledom koji je bježao od mog. Leon mu je potrčao u zagrljaj. Plakali su obojica. Ja sam stajala sa strane i osjećala se kao stranac u vlastitoj obitelji.
Dražen je pokušavao biti otac, ali svaki put bi ga prošlost povukla natrag. Alkohol, tuga, samoća. Ja sam bila ta koja je krpala rupe, koja je nosila teret svih naših pogrešaka.
Danas, kad gledam Leona kako ulazi u pubertet, pitam se jesam li mu uskratila djetinjstvo. Jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala biti stroža prema Draženu? Ili nježnija?
Ponekad sanjam onu noć kad sam ga ostavila kod Dražena. U snu uvijek biram drugačije. U snu ga vodim sa sobom.
Ali život nije san.
I zato vas pitam – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ispraviti pogreške koje nas prate cijeli život?