Kad je moja kćerka nestala u svom novom životu

“Mama, ne možeš tako stalno zvati! Imam svoj život sada!” riječi moje kćerke Ane odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu šalicu kave. Prsti su mi drhtali dok sam pokušavala pronaći smisao u toj rečenici. Ana, moja jedina kćerka, moje sunce i moja sjena, sada je bila dio druge porodice, a ja sam se osjećala kao da sam ostala na peronu dok je njen voz otišao bez mene.

Sve je počelo prošle godine, kad je upoznala Ivana. Bio je pristojan mladić iz dobre zagrebačke porodice, uvijek nasmijan i ljubazan. Sjećam se prvog susreta kod nas u Sarajevu – donio je cvijeće meni i baklavu mojoj sestri Jasni. Ana je blistala pored njega, a ja sam osjećala ponos, ali i tihu zebnju. “Mama, Ivan je drugačiji. S njim se osjećam sigurno,” šaptala mi je te večeri dok smo prale suđe. “Samo pazi, srce moje,” odgovorila sam, “da ne zaboraviš tko si i odakle dolaziš.”

Vjenčanje je bilo veliko, na obali Save, s obje porodice okupljene pod jednim šatorom. Ivanova majka, gospođa Marija, bila je žena od stila – uvijek dotjerana, s osmijehom koji nije dopirao do očiju. Već tada sam osjetila hladnoću u njenim riječima: “Ana će se brzo uklopiti kod nas. Mi smo složna obitelj.” Osjetila sam stezanje u grudima, ali nisam htjela kvariti slavlje.

Nakon vjenčanja sve se promijenilo. Ana se preselila u Zagreb, a naši razgovori postali su rijetki i kratki. Svaki put kad bih nazvala, čula bih užurbanost u njenom glasu: “Mama, žurim na posao… Mama, idem kod svekrve… Mama, Ivan i ja imamo goste…” Počela sam brojati dane između njenih poziva. Nekad bi prošla i po dva tjedna.

Jednog jutra, dok sam slagala veš, zazvonio je telefon. Bila je to Jasna: “Jesi li čula? Ana i Ivan idu na more s njegovima. Nisu te zvali?” Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala ništa o tome. Tog dana nisam mogla ništa pojesti.

Pokušala sam razgovarati s Anom: “Dušo, nedostaješ mi. Možda da dođete na vikend u Sarajevo?” Tišina s druge strane bila je teža od bilo koje riječi. “Mama, znaš da Ivanova mama voli planirati unaprijed… Možda kasnije.”

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li je gušila svojom ljubavlju? Sjećanja su navirala: kako sam joj plela pletenice za školu, kako smo zajedno pravile pitu za Bajram, kako smo plakale kad joj je pas uginuo. Sve to sada kao da nije značilo ništa.

Jedne večeri odlučila sam otići u Zagreb bez najave. Kupila sam kartu za autobus i cijelu noć nisam spavala od uzbuđenja i straha. Kad sam stigla pred njihov stan na Trešnjevci, srce mi je tuklo kao ludo. Pozvonila sam. Otvorila mi je Marija.

“O, vi ste… Ana nije kod kuće,” rekla je hladno. “Izašla je s Ivanom na večeru s prijateljima.” Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.

“Mogu li pričekati unutra?” upitala sam tiho.

Marija me pustila u dnevni boravak pun porculanskih figurica i mirisa skupog parfema. Sjela sam na rub sofe i gledala slike po zidovima – nigdje nije bilo Anine slike iz djetinjstva. Samo slike Ivana s roditeljima na skijanju ili ljetovanju.

Nakon sat vremena stigli su Ana i Ivan. Ana me pogledala iznenađeno: “Mama? Što radiš ovdje? Mogla si barem nazvati!”

“Došla sam te vidjeti… Nedostaješ mi,” prošaptala sam.

Ivan je pogledao Anu pa mene: “Možda bi bilo bolje da najaviš dolazak sljedeći put. Imamo puno obaveza ovih dana.” Osjetila sam kako me nešto guši u grlu.

Te večeri spavala sam kod Jasne. Plakala sam cijelu noć.

Sljedećih mjeseci povukla sam se u sebe. Prijateljice su me zvale na kavu, ali nisam imala snage za razgovor. Počela sam pisati Ani pisma koja nikad nisam poslala:

“Draga moja Ana,
Nadam se da si dobro. Ovdje sve po starom – tvoja soba još miriše na tvoj parfem…”

Jednog dana dobila sam poruku: “Mama, trudna sam.” Srce mi je zaigralo od sreće i tuge istovremeno. Nisam znala jesam li pozvana da budem dio tog novog života ili ću ostati samo promatrač sa strane.

Kad se rodila mala Lucija, otišla sam u Zagreb s poklonima i kolačima koje je Ana voljela kao dijete. U bolnici me dočekala Marija: “Ana treba mir. Ne može sad primati puno posjeta.” Stajala sam pred vratima sobe i slušala Anin umorni glas kroz vrata.

Kad su me napokon pustili unutra, Ana me pogledala suznim očima: “Mama…” Sjela sam kraj nje i uzela joj ruku.

“Znam da ti nije lako,” šapnula sam, “ali ja ću uvijek biti tu za tebe – kad god poželiš.”

Ana je zaplakala i privukla me k sebi: “Oprosti što te nisam više zvala… Sve mi je novo i teško… Ponekad imam osjećaj da ni sama ne pripadam ovdje.”

Tada sam shvatila – obje smo izgubile dio sebe u ovom novom životu.

Danas sjedim sama za stolom i gledam slike male Lucije koje mi Ana šalje preko WhatsAppa. Još uvijek čekam poziv da dođem čuvati unuku ili zajedno pravimo kolače kao nekad. Možda će taj dan doći, možda neće.

Pitam se: Koliko majka treba dati prije nego što prestane očekivati išta zauzvrat? I gdje prestaje ljubav, a počinje bol zbog gubitka djeteta koje više nije tvoje malo dijete?