Gdje si, mama? – Priča o raspadu i ponovnom rađanju jedne obitelji

“Ne, ne možeš tako otići!” vikao je tata dok je lupao vratima spavaće sobe. Ja sam, drhteći od straha, skliznula u tamu ormara, stežući plišanog zeca kao da će me on zaštititi od svega što dolazi. U kući je mirisalo na kavu i suze. Mama je šutjela. Njezine korake sam čula kao udaljene udarce srca – svaki sve tiši, sve dalje. Zatvorila sam oči i molila Boga da se probudim iz ovog sna.

Ali nije bio san. Kad sam napokon skupila hrabrosti izaći iz ormara, mama više nije bila tu. Na stolu je ostavila samo kratku poruku: “Moram otići. Volim vas.” Tata je sjedio za stolom, glave zaronjene među dlanove, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, mala i izgubljena. “Zašto je otišla?” pitala sam kroz suze. Tata nije odgovorio. Samo je šutio, a tišina je bila glasnija od svakog vriska.

Zovem se Ivana i tada sam imala jedanaest godina. Živjeli smo u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje su zidovi tanki, a susjedi znaju sve prije nego što se dogodi. Mama, Jasna, bila je učiteljica u osnovnoj školi, uvijek nasmijana pred drugima, ali kod kuće često umorna i zamišljena. Tata, Željko, radio je u skladištu i često dolazio kući kasno, mirisao na cigarete i gorčinu.

Nakon maminog odlaska, sve se promijenilo. Tata je postao još tiši, a ja sam naučila kako ne postavljati pitanja. U školi sam šutjela o svemu – samo sam gledala druge mame kako čekaju svoju djecu ispred škole i pitala se gdje je moja. Najgore su bile nedjelje. Nedjelje su bile dani za obitelj, ali naša obitelj više nije postojala.

Jedne večeri, dok sam pokušavala napisati zadaću iz hrvatskog jezika, tata je došao do mene s bocom piva u ruci. “Znaš li ti zašto je otišla?” pitao je promuklim glasom. Slegnula sam ramenima. “Zato što joj ništa nije bilo dovoljno dobro! Ni ja, ni ti!” vikao je i bacio bocu u sudoper. Staklo se razletjelo po pločicama kao naši snovi.

Nakon toga više nisam mogla spavati bez noćne more. Sanjala sam mamu kako stoji na peronu Glavnog kolodvora i maše mi dok vlak odlazi. Uvijek sam kasnila – uvijek sam ostajala sama na praznom peronu.

Godine su prolazile. Tata je postao ogorčen čovjek koji je krivio sve oko sebe za svoj život – mene najviše. “Da te nije bilo, možda bi ostala!” znao bi reći kad bi popio previše. Ja sam šutjela i učila kako nestati u vlastitoj koži.

Srednja škola donijela mi je novo društvo, ali i nove rane. Prijateljica Mirela jednom me pitala: “Zašto nikad ne pričaš o svojoj mami?” Nisam znala što da kažem. Kako objasniti prazninu koju ostavi netko tko te trebao voljeti najviše na svijetu?

Jednog dana, dok sam kopala po starim stvarima tražeći bilježnicu za školu, pronašla sam kutiju punu maminog rukopisa – pisama koja nikad nije poslala. U njima je pisala o svojoj boli, o tome kako se osjeća zarobljeno u braku bez ljubavi, o tome kako ju tata guši svojom ljutnjom i nesigurnošću. Pisala je i o meni: “Ivana je moje sunce, ali bojim se da ću ju ugušiti svojim mrakom.” Plakala sam satima čitajući te riječi.

Te večeri sam prvi put skupila hrabrosti pitati tatu: “Jesi li ikad volio mamu?” Pogledao me kao da sam ga udarila. “Ne znaš ti ništa! Ona je kriva za sve!” vikao je i izašao iz stana zalupivši vratima tako jako da su slike popadale sa zida.

Nakon mature odlučila sam otići iz Zagreba – upisala sam fakultet u Rijeci samo da pobjegnem od svega poznatog. Prvih mjeseci osjećala sam se kao da mi netko reže komad po komad duše – svaki put kad bih vidjela majku s djetetom na Korzu ili čula nečiji smijeh iz obližnjeg kafića.

Ali život ide dalje, kažu ljudi. Upoznala sam Davora na predavanju iz psihologije – bio je tih, ali uvijek spreman slušati. Jedne večeri ispričala sam mu sve: o maminom odlasku, tatinoj ljutnji, svojoj praznini. Samo me zagrlio i rekao: “Nisi ti kriva ni za što.” Te riječi su mi prvi put dale malo zraka.

Godinama kasnije, kad sam već radila kao socijalna radnica u Rijeci i imala svoju malu obitelj, stiglo mi je pismo iz Sarajeva. Na omotnici rukopis koji nisam vidjela godinama – mamin. Drhtavim rukama otvorila sam ga:

“Draga Ivana,
Znam da nema opravdanja za ono što sam napravila. Otišla sam jer nisam znala drugačije spasiti sebe. Svaki dan mislim na tebe i molim Boga da mi jednog dana oprostiš. Ako želiš razgovarati, čekat ću te na istom mjestu gdje smo zadnji put pile kakao – ispod stare lipe na Trgu bana Jelačića.
Volim te,
Mama”

Srce mi je tuklo kao ludo dok sam sjedila na tom trgu nekoliko dana kasnije. Mama je došla polako, starija i umornija nego što sam ju pamtila. Gledale smo se dugo bez riječi prije nego što me zagrlila tako čvrsto da su mi sve godine boli iscurile niz obraze.

“Oprosti mi”, šaptala je kroz suze.

Ne znam jesam li joj potpuno oprostila – možda nikad neću moći zaboraviti sve ono što smo izgubile. Ali naučila sam da ponekad moramo pustiti prošlost da bi mogli disati.

Pitam vas: Možemo li ikada zaista oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? Ili samo naučimo živjeti s rupama koje su ostavili?