Između čekića i nakovnja: Teška bitka između dvije obitelji i mog srca
“Zar stvarno misliš da je tvoja tetka važnija od naše obitelji?” – glas punice, gospođe Ljiljane, odzvanjao je kroz stan kao udarac groma. Stajala sam u hodniku, s torbom u ruci, spremna da krenem na rođendan svoje tetke Mire u Osijeku. Suprug Ivan je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi srce lupa do grla.
“Ljiljana, molim vas, to je samo jedan vikend. Moja mama i tetka su me odgajale, znate to…” – pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. Ljiljana je prekrstila ruke i pogledala me kao da sam joj upravo zabola nož u leđa.
“A što je s Ivanom? Što je s nama? Uvijek si na strani svoje obitelji!”
Ivan je napokon podigao pogled. “Mama, dosta. Nije fer. I ona ima svoju obitelj.”
Ali Ljiljana nije odustajala. “Nije fer? Nije fer što sam ja uvijek zadnja rupa na svirali! Kad si zadnji put došla kod nas na ručak, Ana? Kad si zadnji put pitala kako sam?”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam znala što reći. U meni se miješala krivnja jer možda stvarno nisam bila dovoljno pažljiva prema njima, ali i bijes jer mi se stalno predbacuje svaka sitnica. Ivan je stao između nas, ali napetost je bila toliko gusta da sam imala osjećaj da ću se ugušiti.
“Ana, idemo. Kasnimo već,” tiho je rekao Ivan, ali Ljiljana je stajala pred vratima.
“Ako sad odete, nemojte očekivati da vas čekam s ručkom kad se vratite!”
Pogledala sam Ivana. Njegove oči su bile pune tuge i umora. Znao je da je ovo samo još jedan u nizu sukoba između mene i njegove majke. Znao je i da me boli svaki put kad moram birati između njega i svoje obitelji.
Put do Osijeka bio je tih. Ivan je vozio, ja sam gledala kroz prozor, a misli su mi bile u kaosu. Sjetila sam se kako je sve bilo jednostavno dok smo bili samo nas dvoje. Onda su došle obiteljske obaveze, očekivanja, neizgovorene zamjerke. Sjetila sam se i svoje mame, kako je uvijek govorila: “Ana, kad se udaš, moraš paziti na muževu obitelj kao na svoju.” Ali što kad te ta obitelj ne prihvaća do kraja?
Na rođendanu tetke Mire svi su bili veseli, ali ja sam osjećala težinu na prsima. Moja sestrična Sanja me povukla u kuhinju.
“Što ti je, Ana? Izgledaš kao da si vidjela duha.”
“Ma ništa… opet problemi s Ljiljanom. Nikad joj nisam dovoljno dobra. Uvijek joj nešto smeta.”
Sanja je uzdahnula. “Znaš da su punice posebna sorta. Ali ti si uvijek bila borac. Ne daj da te slome.”
Nasmiješila sam se, ali osmijeh je bio gorak. “A što ako sam umorna od borbe? Što ako više ne znam gdje pripadam?”
Te noći, dok su svi slavili, ja sam sjedila na balkonu i gledala u tamu. Ivan je izašao za mnom.
“Znaš da te volim, Ana. Ali ne mogu stalno biti između tebe i mame. Ona je sama otkad je tata umro. Znam da je naporna, ali…”
“Ali što? Da joj pustim da me gazi? Da se odreknem svoje obitelji? Ivan, ja ne mogu biti samo tvoja žena ili samo njezina snaha. Ja sam i kćerka, i nećakinja, i prijateljica…”
Ivan je sjeo kraj mene i uhvatio me za ruku. “Ne tražim da biraš. Samo… pokušaj razumjeti i nju.”
Suze su mi krenule niz lice. “A tko će razumjeti mene? Tko će mene pitati kako sam?”
Vratili smo se u Zagreb u nedjelju navečer. Ljiljana nas je dočekala šutnjom. Prošli smo pored nje kao sjene. U stanu je vladala ledena tišina.
Sljedećih dana osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Na poslu sam bila odsutna, kod kuće napeta. Ivan je pokušavao održati mir, ali svaka sitnica bi nas pokrenula na novu svađu.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ljiljana je ušla u kuhinju.
“Ana, možemo razgovarati?”
Okrenula sam se, spremna na još jedan napad.
“Znam da misliš da sam zla. Ali ja sam samo… sama. I bojim se da ću vas izgubiti. Otkad je Ivan tvoj, imam osjećaj da ga gubim svakim danom.”
Prvi put sam vidjela suze u njezinim očima. Srce mi se steglo.
“Ljiljana, ne želim vas izgubiti. Ali ne mogu izgubiti ni sebe. Molim vas, pokušajte me razumjeti.”
Dugo smo šutjele. Onda me zagrlila. Prvi put otkad sam ušla u ovu obitelj.
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što nas dijeli i što nas spaja. O granicama koje moram postaviti, ali i mostovima koje moram graditi.
Ponekad se pitam – koliko još kompromisa mogu napraviti prije nego što izgubim samu sebe? Je li moguće biti lojalan svima, a ne izdati vlastito srce? Što biste vi učinili na mom mjestu?