Neizgovorena tajna proljetnog jutra
“Opet taj pas!” Lejla je promrmljala, povlačeći pokrivač preko glave. Sat je pokazivao 5:47. Lavež je bio uporan, prodoran, kao da nešto traži ili upozorava. “Možda je gladan ili ga je neko ostavio,” rekao sam, pokušavajući zvučati ravnodušno, ali u meni je rasla nervoza. U Sarajevu, između sivih zgrada i još uvijek hladnog zraka, takve sitnice lako prerastu u velike probleme.
Nisam mogao više izdržati. Obukao sam trenerku i izašao van. Ispod prozora, sklupčan uz kontejner, sjedio je crni pas s bijelom mrljom na prsima. Pogledao me očima punim tuge i straha. “Hajde, hajde mali, šta ti je?” šapnuo sam, a on je samo cvilio. U tom trenutku, iz susjednog ulaza izašla je starija žena, teta Mara, noseći vrećicu s hranom. “On je tu već tri dana. Kažu da ga je neko izbacio, ali meni se čini da nekoga čeka. Znaš, imaš ti srce, možda ga možeš povesti kući?” Pogledao sam psa, pa nju, pa opet psa. “Ne znam, Lejla nije baš za životinje…”
Vratio sam se u stan, a Lejla je već kuhala kafu. “Opet si išao do psa?” upitala je, bez da me pogleda. “Mara kaže da je tu već tri dana. Možda bismo ga mogli uzeti, bar dok ne nađemo vlasnika?” Lejla je uzdahnula. “Znaš da imamo dovoljno svojih briga. Amar ima ispit, Hana je opet bolesna, a ti… ti si stalno odsutan. Sad još i pas?”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. U zadnje vrijeme, sve češće smo se svađali. Otkako sam izgubio posao u banci, osjećao sam se beskorisno. Lejla je radila dva posla, a ja sam pokušavao naći bilo kakav honorar. Djeca su osjećala napetost, a naš stan je postao tijesan od neizgovorenih riječi.
Te noći nisam mogao spavati. Slušao sam tišinu, prekidanu povremenim lavežom. Sjetio sam se svog oca, kako je uvijek govorio: “Čovjek se poznaje po tome kako se odnosi prema slabijima.” Ujutro sam donio odluku. “Lejla, uzet ćemo psa. Bar dok ne nađemo rješenje.”
Nije rekla ništa. Samo je slegnula ramenima i nastavila prati suđe. Djeca su bila oduševljena. Hana je odmah donijela staru deku, a Amar mu je dao ime – Šarko.
Prvih dana, Šarko je bio miran, povučen. Jeo je malo, često gledao prema vratima, kao da nekoga čeka. Jedne večeri, dok sam ga šetao, prišao mi je čovjek u crnoj jakni. “To je moj pas!” viknuo je, ali Šarko se sakrio iza mojih nogu. “Jeste li sigurni?” pitao sam. Čovjek je zamucao, pa nestao u mraku.
Narednih dana, Šarko je postao dio naše obitelji. Lejla ga je počela hraniti, iako to nije htjela priznati. Djeca su se smijala kao nekad. Ali, napetost između mene i Lejle nije nestala. Jedne noći, dok smo ležali u mraku, tiho je rekla: “Znaš, nisam ljuta zbog psa. Ljuta sam što si se promijenio. Kao da te više nema.”
Nisam znao šta reći. Istina je, povukao sam se u sebe. Strah od neuspjeha, osjećaj da nisam dovoljno dobar muž i otac, sve me to gušilo. “Pokušavam, Lejla. Zbilja pokušavam.”
Sljedeće jutro, Šarko je nestao. Djeca su plakala, Lejla je šutjela. Tražili smo ga po cijelom naselju. Nakon tri dana, stigla je vijest – pronašli su ga kod stare željezničke stanice. Bio je ranjen, ali živ. Veterinar je rekao da je pretučen.
Dok smo ga njegovali, Lejla je prvi put nakon dugo vremena zaplakala predamnom. “Možda smo svi mi malo izgubljeni, kao Šarko. Možda nam treba samo malo više nježnosti i razumijevanja.”
Tog dana, nešto se promijenilo među nama. Počeli smo razgovarati, ne samo o problemima, nego i o snovima. Djeca su bila sretnija, a ja sam pronašao novi posao – nije bio u banci, ali bio je pošten.
Šarko je ostao s nama. Postao je simbol naše borbe, naše snage i naše sposobnosti da oprostimo i krenemo dalje.
Ponekad se pitam: Koliko često zaboravimo pogledati one do nas, dok tražimo smisao negdje daleko? Možemo li zaista oprostiti sebi i drugima, ili samo nastavljamo živjeti s neizgovorenim tajnama?