“Sramotiš nas, mama” – Moja ljubav nakon šezdesete i presuda moje djece
“Sramotiš nas, mama! Kako te nije stid?” Ivana je vikala iz hodnika, dok su joj oči gorjele od bijesa. Stajala sam pred vratima dnevne sobe, držeći šalicu čaja koja mi se tresla u rukama. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je težina njezinih riječi, kao da mi je netko zavezao kamen oko vrata.
Nisam mogla vjerovati da sam doživjela ovakav prizor u vlastitoj kući, nakon toliko godina žrtvovanja za svoju djecu. Ivana i Dario, moja djeca, sjedili su za stolom, pogleda prikovanih za pod. “Mama, ljudi pričaju. Svi znaju da si s Ivanom. On je… pa, znaš koliko je mlađi od tebe! Što će reći susjedi?” Dario je govorio tiho, ali riječi su rezale jednako duboko.
Ivan. Moj Ivan. Upoznala sam ga prošlog proljeća na tržnici u Osijeku. Pomogao mi je nositi vrećicu s povrćem kad mi je ispala iz ruku. Smijao se kad sam mu zahvalila nespretno, a ja sam se prvi put nakon dugo vremena osjećala viđeno. Imao je 54 godine, devet manje od mene, ali nikad nisam razmišljala o godinama dok smo šetali Dravom ili pili kavu u malom kafiću kod mosta.
Nakon smrti mog supruga Željka prije šest godina, život mi je postao siv i tih. Djeca su odrasla, otišla svojim putem. Ivana je radila u Zagrebu kao pravnica, Dario je ostao u Osijeku sa ženom i dvoje djece. Dolazili su vikendom, ali uvijek žurili dalje. Ja sam ostajala sama s uspomenama i tišinom.
Kad sam Ivanovu ruku prvi put primila u svoju, osjetila sam nešto što nisam godinama – toplinu, uzbuđenje, nadu. Počeli smo se viđati sve češće. On je bio pažljiv, nježan, slušao me kad bih pričala o Željku ili o djetinjstvu u Baranji. S njim sam ponovno naučila smijati se.
Ali sreća nije dugo trajala. Prvo su počeli pogledi susjeda na stubištu. Onda su došle glasine – teta Mara iz trećeg kata rekla je mojoj sestri da me viđa s “nekim muškarcem”. Djeca su ubrzo saznala. Prvo su me ispitivali nježno: “Mama, tko ti je taj čovjek?” Onda su došli prijekori.
“Ne možeš tako! Što će reći naši prijatelji? Zar ti nije dosta što si nas već jednom osramotila kad si počela raditi u onoj knjižari nakon tatine smrti? Sad još ovo!” Ivana je bila neumoljiva.
“Ivana, ja imam pravo na svoj život! Nisam mrtva samo zato što imam 63 godine!” glas mi je drhtao dok sam pokušavala zadržati suze.
Dario je šutio, ali vidjela sam mu na licu razočaranje. “Mama… znaš da te volimo. Ali ovo nije normalno. Ljudi pričaju da te Ivan iskorištava. Da mu treba stan ili novac…”
Bilo me sram što su moju sreću pretvorili u predmet ogovaranja i sumnje. Počela sam preispitivati samu sebe: Jesam li stvarno sebična? Jesam li izdala Željka? Jesam li loša majka?
Ivan je primijetio da se povlačim. “Ana, ne moraš birati između mene i djece. Ali ne želim da patiš zbog mene,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na klupi kraj Drave.
“Ne mogu više podnijeti njihovu osudu,” šapnula sam.
“Zaslužuješ biti sretna,” odgovorio je tiho.
Tjedni su prolazili u napetosti. Djeca su dolazila rjeđe. Unuci su me pitali gdje je djed Željko i tko je “onaj čiko” koji mi pomaže oko vrta. Srce mi se kidalo svaki put kad bih vidjela Darijevu ženu kako odvodi djecu čim Ivan dođe na kavu.
Jedne subote, Ivana me nazvala: “Mama, odlučila sam – ili on ili mi. Ako nastaviš s njim, neću više dolaziti kući.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Cijelu noć nisam spavala. Gledala sam stare slike – Željka s djecom na moru u Makarskoj, mene s Ivanom na tržnici prošlog ljeta. Suze su mi klizile niz lice dok sam pokušavala pronaći odgovor: Što znači biti dobra majka? Je li to žrtvovati vlastitu sreću za tuđu sliku savršenstva?
Sljedećeg dana pozvala sam djecu na ručak. Skuhala sam sarmu po receptu moje pokojne mame iz Slavonije – miris djetinjstva ispunio je stan. Kad su došli, Ivan je bio tu. Sjeli smo za stol u tišini.
“Djeco,” počela sam tiho, “znam da vam nije lako prihvatiti moju odluku. Ali ja više ne mogu živjeti po tuđim pravilima. Volim vas najviše na svijetu, ali volim i sebe dovoljno da ne želim ostatak života provesti sama i nesretna. Ivan me čini sretnom – prvi put nakon smrti vašeg oca osjećam da opet dišem punim plućima.”
Ivana je plakala, Dario je šutio.
“Zar stvarno mislite da bi tata želio da budem sama do kraja života? Da živim samo za vaša očekivanja?”
Nakon ručka otišli su bez riječi. Tjedan dana nitko mi se nije javio.
Ivan me držao za ruku dok smo šetali uz Dravu: “Možda će im trebati vremena…”
Nisam znala hoće li ikad prihvatiti moju sreću. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir sa sobom.
Ponekad se pitam: Zar ljubav ima rok trajanja? Zar roditelji nemaju pravo na sreću kad djeca odrastu? Što biste vi učinili na mom mjestu?