Svekrva koja je šutjela: Istina koju nisam željela čuti

“Ana, možeš li doći na trenutak?” začuo se glas mog supruga Ivana iz dnevne sobe. U rukama sam držala pelene i bočicu, pokušavajući smiriti našu dvogodišnju kćer Emu koja je plakala bez prestanka. “Samo trenutak!” viknula sam, ali u sebi sam osjećala kako mi strpljenje puca po šavovima.

Ivan je stajao nasred sobe, gledajući me s onim pogledom koji govori da nešto nije u redu. “Mama je opet otišla u svoju sobu. Mislim da je plakala.” Njegove riječi su me pogodile kao hladan tuš. “Ma nije, Ivane, sigurno je samo umorna. Znaš da voli biti s djecom,” odgovorila sam, više uvjeravajući sebe nego njega.

Moja svekrva Ljubica živjela je s nama otkako smo se preselili iz Zagreba u Ivanovo rodno selo kod Bjelovara. U početku mi je bilo čudno dijeliti kuću s njom, ali ubrzo sam se navikla na njenu tišinu i spremnost da uskoči kad god zatreba. Nikad nije prigovarala, nikad nije tražila ništa za sebe. Bila je tu kad su djeca bolesna, kad Ivan radi do kasno, kad ja padam s nogu od umora.

Ali te večeri, kad sam napokon uspavala Emu i tiho prošla hodnikom, začula sam jecaje iza njenih vrata. Zastala sam, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala što da radim – otvoriti vrata ili otići kao da ništa nisam čula? Ostala sam stajati, slušajući kako tiho plače.

Sutradan sam pokušala biti ljubaznija nego inače. “Ljubice, hoćete li kavu?” pitala sam dok je slagala veš u kuhinji. Pogledala me iznenađeno, kao da ne zna što reći. “Može, hvala ti, Ana.” Sjela je za stol i gledala kroz prozor u dvorište gdje su se djeca igrala.

“Jeste li dobro?” upitala sam tiho. Okrenula se prema meni, oči su joj bile crvene. “Dobro sam, dijete. Samo malo umorna.”

Nisam imala hrabrosti pitati više. Uvjeravala sam sebe da je to samo prolazna tuga, možda joj nedostaje pokojni muž ili prijateljice iz mladosti. Ali dani su prolazili, a Ljubica je bila sve povučenija. Djeca su primijetila da više ne priča bajke pred spavanje, Ivan je bio nervozan jer nije znao kako pomoći.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ivan je odjednom rekao: “Mama, što te muči?” Ljubica je spustila vilicu i pogledala nas oboje. “Ne želim vam biti na teret,” rekla je tiho. “Znam da vam pomažem s djecom i kućom, ali ponekad se osjećam kao da više nisam dio ničega. Kao da sam samo… ruke koje rade.”

Osjetila sam kako mi grlo steže. Nikad nisam razmišljala o tome kako se ona osjeća. Bila sam toliko zaokupljena svojim problemima – poslom na pola radnog vremena u lokalnoj školi, brigom oko djece, stalnim računima – da mi nije palo na pamet pitati nju što želi ili treba.

“Ali Ljubice, vi ste nam sve! Ne bismo mogli bez vas,” pokušala sam reći, ali ona je odmahivala glavom.

“Znam ja to, Ana. Ali nekad bih voljela da me pitate kako sam. Da sjednemo zajedno na kavu kao žene, a ne samo kao snaha i svekrva. Da me ponekad zagrlite ili kažete hvala.”

Ivan je šutio, a ja sam osjećala sram koji me gušio. Sjetila sam se svih onih dana kad bih joj samo ostavila djecu i otišla obaviti svoje stvari, ne pitajući je ni kako joj je prošao dan.

Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svojoj majci u Sarajevu koju viđam samo ljeti i koliko mi nedostaje njen zagrljaj i topla riječ. Kako bih se ja osjećala da me vlastita djeca uzimaju zdravo za gotovo?

Sljedećeg jutra odlučila sam nešto promijeniti. Pripremila sam doručak za nas dvije i zamolila Ivana da odvede djecu u park. Sjela sam nasuprot Ljubice i rekla: “Želim vas bolje upoznati. Ispričajte mi o svom životu prije nego što ste postali baka.”

Ljubica me gledala zbunjeno, ali onda su joj oči zasjale nekim starim sjajem. Počela mi je pričati o svom djetinjstvu u malom selu kod Tuzle, o ljubavi prema muzici i tome kako je sanjala da postane učiteljica, ali nikad nije imala priliku jer su roditelji smatrali da djevojke trebaju ostati kod kuće.

Pričale smo satima. Smijale smo se njenim dogodovštinama iz mladosti, plakale nad propuštenim prilikama i tugama koje je nosila godinama u sebi. Prvi put sam vidjela Ljubicu kao ženu sa snovima i osjećajima, a ne samo kao nekoga tko mi pomaže.

Od tog dana trudila sam se biti pažljivija – zajedno smo išle na tržnicu, gledale serije koje voli, slale djecu kod susjede da bismo popile kavu u miru. Ivan je bio zahvalan što se atmosfera u kući promijenila; djeca su opet tražila baku za priče pred spavanje.

Ali najvažnije od svega – naučila sam slušati. Ne samo čuti riječi, nego stvarno slušati ono što Ljubica govori srcem.

Danas znam koliko je lako uzeti nekoga zdravo za gotovo dok ne čuješ njegove suze iza zatvorenih vrata. Koliko često stvarno pitamo one koji nam najviše pomažu – kako si? Što ti treba? Jesmo li zahvalni ili samo očekujemo još?

Možda nikad neću moći ispraviti godine šutnje i nesvjesne sebičnosti, ali mogu obećati sebi da ću od sada biti bolja snaha i bolja osoba.

Ponekad se pitam – koliko nas ima još ovakvih Ljubica oko nas? Koliko puta smo prošli pored njihove tuge misleći da su one jake i da im ništa ne treba? Možda je vrijeme da ih napokon čujemo.