Kad ljubav pređe granice: Priča o Lejli i Ivanu

“Lejla, ne možeš više tako!” vikao je babo dok su mu ruke drhtale od bijesa. “Znaš li ti šta radiš ovoj porodici? Znaš li ti ko je on?” Njegov glas odzvanjao je kroz stan u Hrasnom, a ja sam stajala pred njim, suznih očiju, stisnutih šaka. “Babo, ja ga volim! Nije važno što je Hrvat, nije važno što nije musliman! On je dobar čovjek!”

Majka je šutjela, gledala u pod, kao da se boji i pogleda podići. Moja sestra Amra samo je tiho plakala u svojoj sobi. Znala sam da ih boli, ali mene je boljelo još više. Jer Ivan nije bio samo moj dečko – bio je moj spas kad sam mislila da me niko ne razumije, bio je moje sunce u magli sarajevske svakodnevnice.

Sve je počelo na seminaru u Mostaru. On iz Zagreba, ja iz Sarajeva. Prvo smo se gledali s nepovjerenjem – on s križićem oko vrata, ja s maramom na glavi. Ali onda su došle noći kad smo ostajali budni do kasno, pričali o svemu: o ratu, o djetinjstvu, o tome kako nas roditelji uče da se držimo svojih. “A šta ako tvoje nije dovoljno tvoje?” pitao me jednom Ivan dok smo sjedili na obali Neretve. “Šta ako tvoje srce želi nešto drugo?”

Nisam znala odgovor tada. Ali znala sam da me privlači njegova iskrenost, način na koji se smije kad ga zbunim svojim bosanskim izrazima, kako mi šalje poruke svako jutro: “Jesi li dobro spavala, Lejla?”. Znala sam da me voli kad mi je prvi put donio tulumbe iz Zagreba jer zna da ih obožavam.

Ali znala sam i šta nas čeka. Prvi put kad sam mu rekla da me babo ne bi nikad pustio da budem s nekim ko nije musliman, samo je šutio. “A tvoja mama?” pitala sam ga. “Moja mama…” zastao je. “Ona bi voljela da nađem neku Anu ili Mariju. Ali znaš šta? Nije ona loša žena. Samo se boji. Svi se mi bojimo onoga što ne poznajemo.”

Kad sam prvi put pokušala reći roditeljima za Ivana, nastao je haos. Babo je danima šutio sa mnom, majka me molila da ne sramotim porodicu. “Lejla, znaš li ti šta će ljudi reći? Znaš li ti koliko smo mi propatili zbog toga što smo muslimani ovdje?”

Ali ja nisam mogla protiv srca. Ivan i ja smo se viđali krišom, u kafićima na Ilidži gdje nas niko ne poznaje, šetali po Vilsonovom kad padne mrak. Svaki put kad bih ga vidjela, srce bi mi preskočilo od sreće i straha istovremeno.

Jedne večeri, dok smo sjedili u njegovom autu ispred mog ulaza, Ivan me uhvatio za ruku: “Lejla, hajde da pobjegnemo. Da odemo negdje gdje nas niko ne zna. Zagreb, Beč, bilo gdje… Samo ti i ja.”

Pogledala sam ga kroz suze: “Ne mogu ostaviti svoju porodicu. Ne mogu ih povrijediti tako.” On je šutio dugo, a onda rekao: “A šta ćemo onda? Hoćemo li cijeli život krasti trenutke?”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što bih izgubila – porodicu, prijatelje, svoj grad. Ali i o tome šta bih dobila – slobodu da volim koga želim.

Dani su prolazili u lažima i skrivanju. Svaki put kad bih slagala majci da idem kod Amre a zapravo idem kod Ivana, osjećala sam se kao izdajica. A onda je došao Bajram. Svi su bili okupljeni kod nas – tetke iz Zenice, amidže iz Tuzle. Svi su pričali o tome kako treba čuvati vjeru i porodicu.

Tada me babo povukao u stranu: “Lejla, čuo sam da si viđena s nekim Hrvatom iz Zagreba. Je li to istina?”

Nisam mogla više lagati: “Jeste, babo. Volim ga.”

Njegovo lice se stvrdnulo: “Ako ga ne ostaviš, nisi više moja kćerka.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Otišla sam u sobu i plakala cijelu noć.

Ivan mi je te večeri poslao poruku: “Volim te. Neću te pustiti.” Ali ja nisam imala snage ni odgovoriti.

Sljedećih dana sve je bilo kao u magli. Majka me molila da razgovaram s babom, Amra mi je šaptala da će sve proći ako samo malo popustim. Ali nisam mogla zaboraviti Ivana.

Jednog dana došao je pred našu zgradu s buketom bijelih ruža. Babo ga je vidio kroz prozor i izašao vani.

“Šta ti hoćeš od moje kćerke?” pitao ga je hladno.

Ivan ga je pogledao pravo u oči: “Volim vašu kćerku i želim biti s njom. Poštujem vašu vjeru i običaje, ali ne mogu promijeniti to što osjećam.” Babo mu je zalupio vrata pred nosom.

Te večeri sam odlučila otići kod Ivana u Zagreb na nekoliko dana. Trebalo mi je vremena da razmislim o svemu.

U Zagrebu me njegova mama dočekala s nelagodom ali i znatiželjom. “Ti si ta Lejla? Ivan puno priča o tebi… Znaš, nije lako nama starijima ovo prihvatiti… Ali ako ste vi sretni…”

Tih dana u Zagrebu osjećala sam se slobodno prvi put u životu. Šetali smo Maksimirom, pili kafu na Cvjetnom trgu, smijali se bez straha da će nas neko vidjeti.

Ali znala sam da ne mogu pobjeći od svojih korijena zauvijek.

Vratila sam se u Sarajevo odlučna da razgovaram s roditeljima još jednom.

“Babo, majko… Ja vas volim najviše na svijetu. Ali volim i Ivana. Ne tražim od vas da ga volite kao ja, ali molim vas da poštujete moj izbor.” Majka je plakala tiho, babo je šutio dugo.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam im to rekla. Od tada ništa nije isto – ali ni ja više nisam ista osoba.

Ponekad se pitam: Je li ljubav vrijedna svega što izgubimo zbog nje? Ili tek kad izgubimo shvatimo koliko nam znači ono što smo imali?