Slika iz Varšave: Istina koja boli više od izdaje
“Jesi li siguran da si spakirao sve?” pitala sam Ivana dok je zatvarao kofer. Pogledao me preko ramena, onako kako to radi kad misli da pretjerujem. “Ma, Ana, to je samo dvodnevno školovanje. Ne brini, sve imam.” U njegovom glasu nije bilo ničeg neobičnog, ali u meni se nešto stisnulo. Možda zato što su ti njegovi službeni putovi postali češći otkako je promijenio posao u Zagrebu.
Navečer sam sjedila sama za stolom, gledala u njegovu praznu šalicu kave i slušala tišinu stana. Djeca su već spavala. U glavi mi je odzvanjala njegova rečenica: “Vraćam se u petak navečer.” Uvijek precizan, uvijek organiziran. Nikad nisam imala razloga sumnjati u njega. Sve do tog trenutka.
Sljedećeg dana, dok sam čekala da mi se skuhaju makaroni za djecu, otvorila sam Facebook. Nisam ga ni tražila, ali algoritam mi je izbacio fotografiju iz Varšave. Na slici je bio Ivan, nasmijan, s čašom vina u ruci. Do njega žena – visoka, crne kose, elegantna. Nikad je prije nisam vidjela. Komentari ispod slike: “Najbolji tim!”, “Pozdrav iz Varšave!”. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
Nisam odmah reagirala. Samo sam zurila u ekran, pokušavajući pronaći neko logično objašnjenje. Možda je to kolegica s posla? Možda slučajna poznanica? Ali nešto u načinu na koji su se gledali na toj slici nije bilo poslovno.
Te večeri nisam mogla zaspati. Ivan mi je poslao poruku: “Sve ok ovdje, puno sastanaka. Kako su djeca?” Odgovorila sam kratko: “Dobro smo. Laku noć.” Nisam ga pitala ništa o ženi sa slike. Nisam htjela ispasti paranoična.
Sljedeća dva dana prošla su u magli. Djeca su me pitala kad će tata doći kući, a ja sam im obećavala petak navečer kao spas. U petak sam skupljala igračke po dnevnom boravku kad sam čula ključ u vratima. Ivan je ušao s osmijehom i vrećicom poljskih slatkiša za djecu.
“Kako je bilo?” pitala sam ga dok je grlio Luku i Saru.
“Naporno, ali korisno. Imali smo i malo slobodnog vremena pa smo obišli grad,” rekao je, izbjegavajući moj pogled.
Nisam više mogla izdržati.
“Tko je žena s kojom si bio na fotografiji?” upitala sam izravno.
Ivan se ukočio. Pogledao me kao da mu je netko izbio zrak iz pluća.
“Koja žena?”
“Na slici iz Varšave. Ti i ona, čaše vina…”
Nastala je tišina koju su ispunjavali samo zvukovi djece iz sobe.
“Ana… to je kolegica iz Sarajeva, Amra. Radimo zajedno na projektu. Ništa posebno. Svi smo bili vani na večeri.”
“Zašto mi onda nisi ništa rekao? Zašto si skrivao tu sliku?”
“Nisam skrivao ništa! To je samo… znaš kakvi su ljudi na poslu, stalno slikaju i objavljuju…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što više boli – njegova moguća laž ili činjenica da mu više ne vjerujem.
Te noći nisam spavala kraj njega. Ležala sam na kauču i gledala u strop. Sjećanja su navirala – naši prvi dani na faksu u Rijeci, vjenčanje u crkvi Svetog Vida, rođenje djece… Sve ono što smo gradili godinama sada se ljuljalo kao kula od karata.
Sljedećih dana Ivan se trudio biti prisutan – pomagao oko djece, kuhao ručak nedjeljom, čak predložio da odemo zajedno na izlet do Plitvica. Ali između nas je zjapila praznina koju nismo znali premostiti.
Jedne večeri, dok su djeca crtala za stolom, sjela sam nasuprot Ivanu.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho.
Pogledao me zabrinuto.
“Ana, kunem ti se da nije bilo ništa između mene i Amre. Znaš koliko mi značiš ti i djeca… Samo… posao me guši, osjećam se izgubljeno… Možda sam tražio bijeg u društvu drugih ljudi, ali nikad ne bih prešao granicu.”
Gledala sam ga i pokušavala povjerovati. Ali povjerenje nije nešto što se može vratiti preko noći.
“Možda bismo trebali otići na bračno savjetovanje,” predložila sam.
Ivan je kimnuo glavom, a u očima mu se vidjela iskrena tuga.
Tjedni su prolazili sporo. Odlazili smo kod psihologinje Mirele u centar grada. Razgovarali o svemu – o umoru, o strahu od rutine, o tome kako nas svakodnevica melje dok zaboravljamo jedno drugo.
Jednog dana Mirela me pitala: “Ana, što bi ti željela da se dogodi?”
Nisam znala odgovoriti. Željela sam vratiti onaj osjećaj sigurnosti koji sam imala prije te slike iz Varšave. Željela sam ponovno vjerovati Ivanu. Ali nisam znala mogu li.
Danas sjedim na balkonu našeg stana u Novom Zagrebu i gledam djecu kako se igraju ispod prozora. Ivan sjedi pokraj mene i čita novine. Između nas još uvijek postoji rana koja polako zacjeljuje.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje nakon što jednom pukne? Ili samo učimo živjeti s pukotinama koje ostanu iza izdaje?