Zetova mržnja prema punici rasla je iz dana u dan: Ispovijest iz srca jedne sarajevske obitelji

“Ne želim više da je vidim u svojoj kući!” Emir je vikao toliko glasno da su čak i susjedi na Grbavici mogli čuti. Stajala sam u hodniku, držeći torbu s namirnicama, dok su mi ruke drhtale. Moja kćerka Sanja pokušavala ga je smiriti, ali Emir je bio neumoljiv. “Dosta mi je tvoje matere! Svaki dan ista priča, svaki dan se miješa u naš život!”

Nikada nisam željela biti teret. Nakon smrti mog muža, preselila sam se kod Sanje i Emira jer su me molili da ne ostanem sama. Imali su dvoje djece, Lejlu i Tarika, tinejdžere koji su me uvijek zvali ‘nana’ i donosili mi radost. Emir je vodio uspješan autopraonicu na Ilidži, a Sanja je radila kao kozmetičarka u salonu za nokte. Novca nije falilo, ali topline i razumijevanja – to nam je polako nestajalo iz kuće.

Sjećam se dana kada sam prvi put osjetila da sam višak. Bilo je to prošle zime, kada sam slučajno čula Emira kako priča s prijateljem na telefonu: “Ma znaš kako je, stara mi sjedi po cijeli dan u kući, sve joj smeta, sve bi ona drugačije…” Srce mi se steglo. Nisam mu ništa rekla, ali od tada sam počela šutjeti više nego govoriti.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, Lejla je došla uplakana iz škole. “Nana, mogu li kod tebe spavati večeras? Tata opet viče na mamu…” Zagrlila sam je i šaptala joj da će sve biti u redu, iako ni sama nisam vjerovala u to. Navečer sam čula kako Emir viče na Sanju zbog računa za struju. “Da nije tvoje matere koja stalno kuha i pere, ne bismo imali ovako visoke račune!” Sanja je šutjela, a ja sam prvi put poželjela nestati.

Moja prijateljica Azra me jednom pitala: “Mirela, zašto trpiš? Zar nemaš gdje otići?” Nisam imala snage priznati joj da nemam nikoga osim ove obitelji. Moj sin živi u Njemačkoj, rijetko se javlja. Ovdje sam bila potrebna – barem sam tako mislila.

Jednog petka navečer, dok su svi sjedili za stolom, skupila sam hrabrost i upitala Emira: “Emire, mogu li nešto reći?” Pogledao me hladno: “Šta sad?” Duboko sam udahnula: “Znam da ti smetam. Ako želiš, mogu otići…” Sanja je skočila: “Mama, ne!” Emir je samo slegnuo ramenima: “Ako misliš da ti je bolje negdje drugo – izvoli.” Te noći nisam spavala.

Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Lejla i Tarik su primijetili da nešto nije u redu. Tarik mi je jednom donio čaj: “Nana, nemoj se sekirati zbog tate. On je uvijek nervozan zbog posla.” Ali ja sam znala da nije samo posao u pitanju. Emir me jednostavno nije volio – možda nikada ni nije.

Jednog jutra, dok sam čistila kuhinju, Emir je došao s vrata: “Mirela, možeš li prestati stalno prigovarati Sanji oko djece? Oni su moji! Ja odlučujem kako će se odgajati!” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam mu ništa rekla – samo sam izašla na balkon i gledala Sarajevo pod snijegom.

Sanja mi je kasnije prišla: “Mama, molim te, nemoj ga slušati. On ima svoje mušice…” Ali ja sam znala da to nisu samo mušice – to je bila prava mržnja koja je rasla iz dana u dan.

Počela sam razmišljati o odlasku. Prijateljica Azra mi je nudila da dođem kod nje na selo kod Visokog. Ali nisam mogla ostaviti Sanju i unuke same s njim. Bojala sam se što bi bilo s njima bez mene.

Jedne večeri, dok smo gledali televiziju, Emir je iznenada ustao: “Sutra kad dođem s posla, hoću da te nema ovdje!” Sanja je počela plakati: “Emire, molim te!” Ali on nije popuštao. Te noći sam spakirala nekoliko stvari u torbu i sjela na krevet. Lejla je došla tiho: “Nana, nemoj nas ostaviti…” Zagrlila sam je i obećala da ću uvijek biti tu za nju – makar izdaleka.

Ujutro sam otišla kod Azre. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir – ali i ogromnu tugu. Sanja me zvala svaki dan, plakala na telefon: “Mama, ne znam što da radim bez tebe… Djeca te stalno spominju.” Emir nije popuštao – zabranio mi je dolazak u njihovu kuću.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Lejla mi šalje poruke: “Nana, tata se promijenio – još je gori prema mami.” Tarik šuti, povukao se u sebe. Sanja mi priznaje da razmišlja o razvodu.

Ponekad se pitam – jesam li trebala otići ranije? Jesam li bila kriva što sam pokušavala pomoći? Ili možda nikada nisam bila dovoljno dobra za svog zeta?

Možda će netko od vas razumjeti moju bol. Da li ste ikada bili višak u vlastitoj obitelji? Što biste vi učinili na mom mjestu?