Druga šansa u kafiću na uglu: Priča o ljubavi nakon pedesete
“Majo, molim te, nemoj opet odustati!” čula sam kćerkin glas dok sam stajala pred vratima kafića, stiskajući komadić papira na kojem je pisalo: “Ivan, 18:00, Kavana Lavanda”. Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam bila na spoju više od dvadeset godina, a sad, s pedeset i dvije, osjećala sam se kao da imam šesnaest.
“Mamo, stvarno, to je samo kava. Ne moraš se odmah udavati za njega,” zadirkivala me Ana dok mi je gurala papirić u ruku. “Daj si šansu. Za mene. Za sebe.”
Ušla sam s dušom na ramenu. Kafić je bio topao, mirisao je na svježe mljevenu kavu i cimet, a kroz prozor su se probijale posljednje zrake zimskog sunca. Vidjela sam ga odmah – sjedio je uz prozor, s knjigom u ruci i šalicom kave. Pogledao me, nasmiješio se i mahnuo. Htjela sam pobjeći, ali noge su mi bile teške kao olovo.
“Vi ste sigurno Marija?” upitao je, ustajući i pružajući mi ruku. Glas mu je bio topao, a oči iskrene. “Ivan. Drago mi je.”
Sjela sam, pokušavajući sakriti drhtanje ruku. “Drago mi je, Ivane. Oprostite ako sam malo… nervozna.”
“Nema potrebe za isprikama. I ja sam pomalo nervozan. Nisam ni ja baš svaki dan na spoju,” nasmijao se i pogledao me onim pogledom koji kao da vidi kroz sve tvoje maske.
Pričali smo o svemu – o poslu, o djeci, o tome kako je teško pronaći prijatelje, a kamoli ljubav, kad si već prošao toliko toga. Ivan je bio udovac, ja razvedena. Oboje smo nosili svoje ožiljke, ali i nadu da možda još nije kasno.
“Znaš,” rekao je tiho, “moja kćerka me isto nagovorila. Kaže da sam postao previše zatvoren otkad je majka umrla. Da mi treba netko tko će me nasmijati.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. “Ana kaže da sam postala previše ozbiljna. Da sam zaboravila kako je to smijati se bez razloga.”
Smijali smo se, pričali, a vrijeme je prolazilo brže nego što sam željela. Kad sam pogledala na sat, već je bilo skoro osam.
“Hoćemo li prošetati?” predložio je Ivan. Vanjski zrak bio je hladan, ali osjećala sam se kao da me grije iznutra. Šetali smo uz Miljacku, pričali o Sarajevu nekad i sad, o ratu, o tome kako su nas godine promijenile.
“Znaš li što je najteže?” upitala sam ga. “Nije samoća. Nego osjećaj da si nevidljiv. Da te više nitko ne vidi kao ženu, kao osobu koja još može voljeti.”
Ivan je zastao i pogledao me ozbiljno. “Ti si sve samo ne nevidljiva. I ne vjerujem da si zaboravila voljeti. Samo si zaboravila kako je to kad te netko gleda kao ženu.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam sama sjedila pred televizorom, kad sam slušala kako Ana izlazi s prijateljicama, kad sam se pitala ima li smisla još nešto očekivati od života.
Kad sam se vratila kući, Ana me dočekala na vratima. “I? Kako je bilo?”
Nisam joj odmah odgovorila. Sjela sam na kauč, skinula kaput i pogledala je. “Bilo je… drugačije. Dobro drugačije.”
Ana se nasmijala i zagrlila me. “Znaš, mama, nisi ti stara. Samo si zaboravila kako je to biti sretna.”
Ali nije sve bilo tako jednostavno. Sutradan me nazvala sestra, Jelena. “Čula sam da si bila na spoju. Marija, pa što ti je? Zar ti nije dosta svega? Što će ljudi reći?”
Osjetila sam kako mi se stara nesigurnost vraća. “Jelena, zar stvarno misliš da sam prestara za ljubav?”
“Nije to za nas, Marija. Mi smo odrasle žene. Imamo djecu, unuke. Treba misliti na njih, a ne na svoje prohtjeve.”
Te riječi su me boljelo više nego što sam htjela priznati. Cijeli dan sam razmišljala – jesam li sebična? Je li stvarno kasno za mene?
Ali onda mi je stigla poruka od Ivana: “Hvala ti za jučer. Osjećam se kao da sam opet živ. Hoćemo li ponoviti?”
Sjedila sam dugo gledajući u ekran. Onda sam napisala: “Voljela bih.”
Sljedećih tjedana viđali smo se često. Išli smo na izložbe, u kino, šetali po starom gradu. Ana je bila presretna, ali Jelena je i dalje gunđala.
“Sramotiš obitelj,” rekla mi je jednom prilikom kad smo se srele na tržnici. “Ljudi pričaju.”
“Neka pričaju,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. “Želim biti sretna, Jelena. Zar to nije dovoljno?”
Ivan i ja smo se zbližili više nego što sam mislila da je moguće. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u trbuhu, smijala se iz srca i budila se s osmijehom.
Ali onda je došla Ana s viješću koja mi je slomila srce. “Mama, dobila sam posao u Zagrebu. Selim se za mjesec dana.”
Zagrlila sam je i plakala. Bojala sam se samoće, bojala sam se da ću opet ostati sama kad ona ode.
Ivan me držao za ruku dok sam mu pričala o svojim strahovima. “Ne moraš biti sama, Marija. Ja sam tu. Ako želiš, možemo pokušati zajedno.”
Gledala sam ga kroz suze i shvatila – možda život nije gotov nakon pedesete. Možda tek tada počinje prava borba za sreću.
Danas sjedim u istom tom kafiću, gledam kroz prozor i pitam se: Koliko nas još ima koji se bojimo dati sebi drugu šansu? Zar je stvarno kasno za ljubav ili smo mi ti koji sami sebi postavljamo granice?
Što vi mislite – ima li pravo žena u našim godinama ponovno voljeti i biti voljena?