Kad majka zatvori vrata: Priča o Sabini iz Tuzle
“Ne mogu, Sabina. Imam i ja svoj život!” – glas moje majke odjekuje kroz stan dok pokušavam zavezati pertle najmlađoj Lejli, a stariji sin Amar već nervozno lupa nogom jer kasnimo u školu. Ruke mi drhte, srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Mama, molim te, samo danas. Imam smjenu do kasno, a nemam koga drugog. Ne tražim svaki dan…”
Ona samo odmahne rukom, pogleda kroz prozor i tiho doda: “Sabina, nisi ti jedina koja ima probleme. Snađi se.”
Taj trenutak je bio kao hladan tuš. Nakon smrti mog muža Edina prije dvije godine, sve je palo na moja leđa. On je bio vozač kamiona, poginuo je na putu za Sarajevo. Od tada, svaka noć je borba sa snovima i svako jutro borba sa stvarnošću. Djeca su mala – Amar ima devet godina, Lejla pet, a najstarija Hana tek trinaest. Ja radim kao blagajnica u supermarketu na Bulevaru, smjene su mi često duže od deset sati.
Nekad sam mislila da će mama biti uz mene. Sjećam se kako je uvijek govorila: “Porodica je svetinja.” Ali otkad je tata umro, ona kao da je postala druga osoba – povukla se u sebe, dane provodi gledajući turske serije i ponekad ode kod komšinice na kafu. Kad god joj spomenem pomoć, lice joj se stvrdne.
“Mama, zar ti nije žao unuka?” pitala sam jednom dok smo sjedile za stolom. Hana je u drugoj sobi plakala jer nije mogla na ekskurziju – nisam imala novca da joj platim. “Sabina, ja sam svoje odgojila. Sad je red na tebe,” odgovorila je hladno.
Ponekad mislim da me kažnjava zbog nečega što ni sama ne razumijem. Možda zato što sam se udala za Edina protiv njene volje? On je bio iz druge mahale, nije joj se sviđao jer nije imao “pravu” porodicu. Ali voljeli smo se, i to je bilo dovoljno – barem tada.
Jednog dana, dok sam žurila s posla kući jer je Lejla imala temperaturu, šefica me zaustavila: “Sabina, opet kasniš! Ako se ovo nastavi, morat ćemo razgovarati o tvom radnom mjestu.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam smjela plakati pred njom. “Izvinite, mala mi je bolesna…”
Na povratku kući, tramvaj je bio prepun. Ljudi su šutjeli, gledali u telefone ili kroz prozor. Gledala sam njihove umorne oči i pitala se koliko nas još ovako živi – između posla i djece, između nade i očaja.
Kod kuće me dočekala Hana s uplakanim očima: “Mama, Lejla povraća!” Bacila sam torbu na pod i potrčala prema dječjoj sobi. Lejla je ležala sklupčana pod dekom, vruća kao peć. “Dušo moja…” šapnula sam i poljubila joj čelo.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam uz Lejlu i razmišljala kako ću sutra na posao. Kome da ostavim djecu? Komšinica Azra ima svoje unuke, a ostale žene iz zgrade ili rade ili su bolesne.
Ujutro sam opet nazvala mamu. “Molim te, mama… Lejla je bolesna. Ne mogu je ostaviti samu.”
“Sabina, rekla sam ti već – ne mogu! Imam dogovor s prijateljicama za kafu.”
Osjetila sam kako mi nešto puca u prsima. Nisam više imala snage moliti.
Tog dana sam ostala kod kuće i izgubila dnevnicu. Navečer sam sjela za stol s djecom i gledala ih kako jedu skromnu večeru – malo kruha i paštete. Hana me pogledala ozbiljno: “Mama, zašto baka ne voli nas?”
Nisam znala što da kažem. “Voli vas ona… samo… nekad ljudi ne znaju pokazati ljubav.”
Ali istina je da ni sama više nisam bila sigurna.
Jedne subote došla sam do mamine zgrade s Lejlom za ruku. Htjela sam razgovarati otvoreno. Pokucala sam na vrata; otvorila ih je s osmijehom koji je nestao kad me vidjela.
“Šta sad hoćeš?”
“Mama, hajde da pričamo kao ljudi. Znam da ti nije lako otkad je tata umro, ali ni meni nije lako. Trebam te – tvoji unuci te trebaju.”
Slegla je ramenima: “Ne mogu ti pomoći ako sama sebi ne možeš pomoći.”
Osjetila sam bijes kako raste u meni: “Zar ti stvarno misliš da biram ovo? Da želim biti sama? Da želim moliti tebe za pomoć svaki put kad ne znam kud ću?”
Nije odgovorila. Samo je zatvorila vrata.
Vratile smo se kući šutke. Te noći sam plakala tiho da djeca ne čuju.
Dani su prolazili u istom ritmu – posao, djeca, briga hoću li imati dovoljno novca za režije i hranu. Ponekad pomislim da ću puknuti od umora. Ali onda pogledam svoju djecu kako spavaju i shvatim da moram izdržati zbog njih.
Jednog dana dobila sam poruku od Hane: “Mama, učiteljica kaže da trebam donijeti potpisanu bilješku jer nisam imala užinu dva dana.” Srce mi se steglo – nisam imala novca ni za užinu.
Te večeri sjela sam za stol s djecom i rekla: “Znam da nam nije lako. Ali obećavam vam da ću dati sve od sebe da nam bude bolje.” Hana me zagrlila: “Mi te volimo najviše na svijetu.” Amar i Lejla su klimali glavama.
Ponekad se pitam – gdje smo to kao društvo pogriješili? Zašto porodica više nije ono što je nekad bila? I koliko dugo još mogu ovako izdržati prije nego što se potpuno slomim?