Pad povjerenja: Ispovijest župnika iz malog mjesta
“Fra Stjepane, jeste li vi stvarno to učinili?” Mirjana je stajala na pragu župnog ureda, suznih očiju, glas joj je drhtao. Kiša je lupkala po prozoru, a ja sam osjećao kako mi se srce steže. Nikada nisam mislio da će doći dan kad će netko iz moje župe, netko koga sam krstio, tko mi je povjeravao svoje najdublje tajne, posumnjati u mene.
Sve je počelo prošle subote, na misi za blagdan sv. Ante. Crkva je bila puna, ljudi su stajali i vani pod kišobranima. Nakon mise, gradonačelnik Ivan došao je do mene, pružio mi ruku i zahvalio na propovijedi. “Fra Stjepane, vi ste svjetlo ovog mjesta,” rekao je glasno, tako da svi čuju. U tom trenutku, spontano sam ga zagrlio. Bio je to običan ljudski čin – zagrljaj podrške čovjeku koji je nedavno izgubio majku.
Ali već sutradan, šaptalo se po selu. “Jesi li vidjela kako ga je fra Stjepan zagrlio? Nije to baš primjereno…” “Možda između njih ima nešto više?” Glasine su rasle kao plijesan po vlažnim zidovima stare crkve. Nisam mogao vjerovati koliko brzo se povjerenje može pretvoriti u sumnju.
Moja sestra Ana došla mi je navečer. “Stjepane, ljudi pričaju… Moraš nešto reći!”
“Što da kažem, Ana? Da nisam ništa skrivio? Zar me ne poznaju dovoljno dobro?”
Pogledala me tužno. “Ljudi vole vjerovati najgore. Pogotovo kad im je dosadno.”
Gradonačelnik Ivan nije mi se javljao danima. Njegova supruga Vesna prestala je dolaziti na misu. Djeca iz škole počela su me izbjegavati na ulici. Najgore od svega bilo je kad me stara gospođa Ljubica, koja mi je godinama donosila kolače, pogledala s prijezirom i prošaptala: “Sram vas bilo, fra Stjepane.”
Noćima nisam spavao. Prevrtao sam se po krevetu, tražeći smisao u svemu ovome. Jesam li bio previše otvoren? Jesam li zaboravio koliko su ljudi ovdje osjetljivi na svaki znak slabosti ili bliskosti?
Jednog dana, dok sam sjedio u praznoj crkvi, došao je župni vijećnik Dario.
“Fra Stjepane, vijeće traži da se povučete dok se stvari ne razjasne.”
“Ali Dario, znaš da nisam ništa skrivio!”
Slegnuo je ramenima. “Znam ja, ali selo… Selo ne zna što da misli.”
Ostao sam sam među hladnim zidovima crkve koju sam volio više od svega. Sjetio sam se svog oca koji mi je govorio: “Stjepane, ljudi su kao vjetar – danas te nose, sutra te ruše.” Nikada nisam mislio da će me rušiti oni kojima sam davao sve.
Moja majka Mara došla je iz susjednog sela čim je čula što se događa.
“Sinko moj, nemoj klonuti duhom. Istina uvijek izađe na vidjelo.”
Ali istina nije bila dovoljna za one koji su već odlučili vjerovati lažima.
Jedne večeri, dok sam šetao uz rijeku pokušavajući pronaći mir, naišao sam na Ivana. Stajao je sam na mostu.
“Ivane!”
Okrenuo se prema meni, oči su mu bile crvene od suza.
“Stjepane… Oprosti mi. Nisam imao snage stati pred ljude i reći istinu. Bojao sam se za svoju obitelj, za svoj ugled…”
Prišao sam mu bliže.
“Ivane, znaš da nisam ništa skrivio. Znaš to bolje od svih ovih ljudi.”
Klimnuo je glavom.
“Znam… Ali selo traži žrtvu kad osjeti slabost. I ti si im bio najlakša meta.”
Te riječi su me pogodile jače od svih tračeva i pogleda.
Sljedeće nedjelje stao sam pred polupraznu crkvu. Glas mi je drhtao dok sam govorio:
“Dragi moji, znam što se priča o meni. Znam da ste povrijeđeni i zbunjeni. Ali ja vas molim – pogledajte u svoja srca i zapitajte se: poznajete li me zaista? Jesam li vam ikada dao razlog za sumnju? Ako jesam, oprostite mi. Ako nisam – molim vas, ne sudite bez dokaza.”
Nakon mise prišla mi je Mirjana.
“Fra Stjepane… Žao mi je što sam posumnjala. Ali teško nam je vjerovati kad nas toliko puta razočaraju oni kojima vjerujemo najviše.”
Pogledao sam je u oči.
“Razumijem te, Mirjana. Ali ako izgubimo povjerenje jedni u druge – što nam ostaje?”
Tog dana shvatio sam da povjerenje nije nešto što se podrazumijeva – ono se gradi svaki dan i može nestati u trenu.
Danas više nisam župnik u tom selu. Otišao sam dalje, ali rana ostaje. Ponekad se pitam: koliko smo spremni uništiti nekoga zbog vlastitih strahova i nesigurnosti? I tko će prvi imati hrabrosti stati na stranu istine kad svi drugi šute?
Možda ste i vi nekad bili na mom mjestu ili ste sudili nekome bez dokaza? Što biste vi učinili da ste morali birati između istine i mira u zajednici?