Između njegove prošlosti i moje sadašnjosti – Priča o djevojčici koju nije mogao voljeti
“Zašto je opet ostavila tanjur na stolu? Koliko puta sam joj rekao da to ne radi!” – grmio je Ivan, moj muž, dok je mala Lejla stajala u kutu kuhinje, stisnutih šaka i spuštene glave. Osjetila sam kako mi srce preskače, svaki put kad bi povisio ton na nju, kao da viče na mene, kao da sam ja ta koja je pogriješila. “Ivane, pusti dijete, ima tek osam godina…” pokušala sam tiho, ali on me samo ošinuo pogledom, onim pogledom koji mi je jasno govorio da se ne miješam.
Lejla je njegova kći iz prvog braka, djevojčica s velikim smeđim očima i kosom koja joj stalno pada preko lica. Njena majka, Sanja, otišla je prije tri godine, ostavivši je Ivanu i meni, a ja sam tada mislila da ćemo zajedno izgraditi nešto novo, nešto što će nas sve povezati. Ali Ivan nikad nije oprostio Sanji što ga je ostavila, a čini se da nije mogao oprostiti ni Lejli što ga podsjeća na nju.
“Ne mogu više, Marija! Ona me stalno gleda kao da sam joj nešto dužan!” rekao mi je jedne večeri, kad je mislio da Lejla spava. “Nisam ja tražio ovo dijete. Sanja ga je ostavila meni, a ja… ja ne znam kako biti otac.”
Sjedila sam na rubu kreveta, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu. Nisam bila Lejlina majka, ali sam je voljela kao da jest. Svaki put kad bi Ivan povisio ton, kad bi svekrva Ružica došla i šaptala mi iza leđa: “Nije ona tvoja krv, Marija. Ne možeš ti to razumjeti…”, osjećala sam se sve manja, sve nemoćnija.
Ružica je bila posebna priča. Dolazila je svako jutro, donosila svježe kifle i uvijek imala spreman komentar. “Lejla opet nije pojela doručak? Znaš, Marija, djeca koja nisu sretna često odbijaju hranu. Možda joj treba prava majka…” Pogledala bi me ispod obrva, kao da sam ja kriva što Lejla nije sretna, što Ivan ne zna kako biti otac, što je Sanja otišla.
Jednog dana, dok sam slagala Lejlino rublje, pronašla sam crtež skriven ispod jastuka. Na njemu smo bili nas troje: Ivan, Lejla i ja. Ivan je bio nacrtan bez lica, samo prazna sjena. Suze su mi navrle na oči. Sjela sam na krevet i privukla Lejlu k sebi kad je ušla u sobu.
“Zašto tata nema lice na crtežu, dušo?” pitala sam nježno.
Lejla je slegnula ramenima. “Ne znam kako izgleda kad se smije. Nikad ga nisam vidjela da se smije meni.”
Te riječi su me slomile. Te noći nisam mogla spavati. Ivan je hrkao pored mene, a ja sam gledala u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više inzistirati, više razgovarati s njim? Ili sam trebala otići dok još nije bilo kasno?
Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom. “Moramo nešto promijeniti. Lejla pati. Ne možeš je ignorirati, ne možeš biti hladan prema njoj samo zato što te podsjeća na Sanju. Ona je dijete!”
Ivan je šutio dugo, gledao kroz prozor, stisnutih čeljusti. “Ne razumiješ ti to, Marija. Ti nisi majka. Nikad nećeš razumjeti kako je kad ti netko uzme sve, pa ti ostavi samo podsjetnik na ono što si izgubio.”
“Ali ona nije kriva!” viknula sam, prvi put otkad smo zajedno. “Ona te treba! Ako ne možeš biti otac, pusti mene da budem majka!”
Ružica je ušla baš tada, kao da je čekala trenutak kad će sve eksplodirati. “Što se ovdje događa? Opet vičeš na Ivana? Znaš li ti što znači biti žena u ovoj kući? Tvoja je dužnost da sve držiš na okupu, a ne da ga napadaš!”
Pogledala sam ih oboje – Ivana, koji je gledao u pod, i Ružicu, koja je stajala kao stijena između mene i sreće. Osjetila sam kako mi se suze kotrljaju niz lice, ali nisam ih brisala.
Te večeri Lejla je došla k meni u krevet. “Marija, mogu li spavati s tobom? Bojim se kad tata viče.”
Privukla sam je sebi i obećala joj da ću uvijek biti tu za nju, bez obzira na sve. Ali duboko u sebi znala sam da ne mogu popraviti sve što je slomljeno. Nisam mogla natjerati Ivana da voli svoje dijete. Nisam mogla promijeniti prošlost. Mogla sam samo voljeti Lejlu onako kako znam.
Godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo. Ivan je postajao sve udaljeniji, Ružica sve glasnija, a Lejla sve tiša. Jednog dana, kad je Lejla napunila dvanaest godina, došla mi je s koferom u ruci.
“Marija, mogu li otići kod tete Mirele? Ona kaže da mogu ostati kod nje koliko želim. Tata me ionako ne voli.”
Stajala sam na vratima, gledala kako odlazi i osjećala se kao da mi netko kida srce iz grudi. Ivan nije rekao ništa. Samo je sjeo pred televizor i upalio utakmicu.
Danas, godinama kasnije, još uvijek se pitam jesam li mogla učiniti više. Jesam li trebala otići s Lejlom? Jesam li trebala više boriti se za nju? Ili jednostavno postoje rane koje ni najveća ljubav ne može zaliječiti?
Možete li vi oprostiti prošlost i voljeti dijete koje nije vaše? Ili su neke sjene jednostavno preduge da bi ih sunce ikada rastjeralo?