Između dvije vatre: Kad djeca žele kući od bake prije vremena
“Mama, možeš li nas doći pokupiti danas?” Ivanov glas drhti kroz slušalicu, a Lana u pozadini šapće: “Molim te, mama, dosadno nam je.” Sjedim na rubu kreveta, stisnutih usana, osjećam kako mi srce udara u grlu. Pogledavam na sat – tek je drugi dan njihovog tjednog boravka kod bake Milene u Sarajevu. Dogovorili smo se da ostanu do nedjelje, a danas je tek četvrtak.
“Ali djeco, baka vas je toliko željela vidjeti. Znaš koliko joj to znači,” pokušavam smiriti situaciju, ali Ivan odmah uzvraća: “Mama, ona stalno priča o ratu i kako je bilo teško. Ne možemo više slušati te priče. I nema interneta!”
Lana dodaje: “I stalno nas tjera da jedemo supu i povrće. Nedostaje nam tata i naš pas Roko.”
Osjećam kako mi se suze skupljaju u očima. S jedne strane, razumijem ih – njihova svakodnevica je drugačija, navikli su na svoj ritam, na svoje igračke, internet i prijatelje iz Zagreba. S druge strane, baka Milena živi sama otkako je djed preminuo prije dvije godine. Otkad su se moji roditelji razveli, ona je postala još osjetljivija na svaki znak udaljavanja.
Sjećam se kako mi je prošli tjedan rekla: “Znaš, Ana, kad dođu Ivan i Lana, kuća opet oživi. Kao da se vrati onaj stari miris djetinjstva.”
Ali sada, kad su napokon došli, djeca broje sate do povratka kući. Osjećam se kao da sam između dvije vatre – ne želim povrijediti ni njih ni nju.
Muž Dario šalje poruku: “Pusti ih još malo, neka nauče cijeniti baku. Mi smo morali slušati još gore priče kad smo bili mali.”
Ali nije to isto. Danas su djeca drugačija. Sve im je dostupno na klik, a baka nema ni WiFi ni PlayStation. Ona ima samo svoje uspomene i ljubav koju pokušava prenijeti kroz tanjur domaće juhe i priče iz prošlosti.
Navečer me zove baka Milena. “Ana, djeca su malo tužna. Kažu da im fali dom. Jesam li ja kriva? Možda sam prestroga?” U njenom glasu osjetim tugu i strah od samoće.
“Nisi kriva, mama. Samo im treba vremena da se naviknu,” lažem, jer ne znam što drugo reći.
Te noći ne spavam. Prevrćem se po krevetu i razmišljam – jesam li pogriješila što sam ih poslala? Trebam li ih pokupiti ili ih pustiti da nauče nešto o strpljenju i obiteljskim vezama?
Sutradan šaljem poruku Ivanu: “Pokušajte pronaći nešto zabavno s bakom. Pitaj je da ti pokaže stare slike ili da zajedno pravite kolače.”
Odgovara kratko: “Pokušat ćemo. Ali ako bude baš loše, možeš li nas pokupiti sutra?”
Dani prolaze sporo. Baka šalje slike – Lana mijesi tijesto za pitu, Ivan pomaže oko vrta. Na njihovim licima vidim osmijehe, ali i sjenu dosade.
U subotu navečer zove me Lana: “Mama, danas smo išli s bakom na pijacu. Naučila me kako se bira najbolja paprika! I pričala mi je o svom prvom plesu s djedom… Znaš li da je djed bio najbolji plesač u selu?”
Osjetim olakšanje – možda ipak uspijevaju pronaći zajednički jezik.
Kad ih u nedjelju pokupim, baka Milena stoji na vratima s osmijehom i suzama u očima. Djeca joj mašu, a Ivan tiho šapne: “Baka je malo čudna, ali ima dobre priče. I kolači su joj najbolji na svijetu.”
Na povratku kući pitam ih: “Hoćete li opet kod bake na ljeto?”
Lana odgovara: “Možda… ali samo ako smijemo ponijeti tablet!”
Smijem se kroz suze i pitam se – gdje je granica između modernog djetinjstva i onog što smo mi imali? Kako pomiriti svjetove koji se sve više udaljavaju?
Možda vi imate odgovor – što biste vi učinili na mom mjestu? Kako vi balansirate između dječjih želja i obiteljskih vrijednosti?