Bratova kola na moje ime – Priča o povjerenju, izdaji i obitelji
“Jelena, molim te, samo potpiši. Znaš da mi banka neće dati kredit na moje ime!” Dino je stajao predamnom, znojnih dlanova, pogledom koji je tražio spas. U tom trenutku nisam mogla reći ne. On je moj brat, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, onaj koji me štitio kad su me klinci iz susjedstva zadirkivali zbog šuškavog govora. “Dobro, Dine. Ali ovo je zadnji put da ti pomažem ovako. Znaš da sam i sama u stisci.”
Potpisala sam. Nisam ni slutila da će taj potpis biti početak mog osobnog pakla.
Prvih mjesec dana sve je bilo u redu. Dino je vozio svoj novi Golf, ponosno ga parkirao ispred naše stare zgrade na Trešnjevci. Mama je bila sretna što se napokon “snašao”, tata je šutio, ali sam vidjela da mu je drago. Ja sam se tješila da sam napravila pravu stvar. Ali onda su počela pisma.
Prvo jedno, pa drugo – kazne za parkiranje, prometni prekršaji, a sve na moje ime. “Dino, što radiš?” viknula sam mu jednog popodneva dok smo sjedili u kuhinji. “Ma to su gluposti, Jelena! Sve ću ja to riješiti, samo mi treba još malo vremena.”
Vrijeme je prolazilo, a kazne su se gomilale. Počeli su dolaziti i pozivi iz banke. “Gospođo Kovačević, kasnite s ratom za kredit već tri mjeseca.” Glas s druge strane bio je hladan i služben. Srce mi je lupalo kao ludo. “Ali… to nije moj auto!” pokušala sam objasniti, ali nitko nije mario za moju priču.
Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati, čula sam roditelje kako se svađaju u dnevnoj sobi.
“Rekao sam ti da ne smiješ vjerovati Dini!” tata je bio bijesan.
“Ali ona mu je sestra! Zar ne bi trebali pomagati jedno drugome?” mama je plakala.
Osjećala sam se kao da sam razapeta između njih dvoje – između ljubavi prema bratu i osjećaja krivnje što sam sve upropastila.
Dino je sve rjeđe dolazio kući. Kad bi došao, bio bi nervozan, izbjegavao bi moj pogled. Jednom sam ga uhvatila kako krišom uzima novac iz mamine torbice. “Dine! Što to radiš?”
“Ništa! Samo sam gledao ima li sitniša za cigarete.”
Znala sam da laže, ali nisam imala snage za još jednu svađu.
Jednog dana stiglo je pismo od javnog bilježnika – ovrha na moju plaću. Sjela sam na pod hodnika i počela plakati kao dijete. Mama me našla tako, zagrlila me i šaptala: “Bit će sve u redu, dušo.” Ali znala sam da neće.
Pokušala sam razgovarati s Dinom.
“Dino, molim te, reci mi istinu. Jesi li u dugovima? Jesi li posudio novac od nekoga?”
Pogledao me očima punim srama.
“Jelena… nisam imao izbora. Kockao sam se. Mislio sam da ću vratiti sve čim dobijem na kladionici… Ali samo sam tonuo dublje.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Znači zbog tvoje gluposti ja sada mogu izgubiti stan? Sve što smo gradili godinama može nestati zbog tvojih laži!”
Dino je šutio. Prvi put u životu nisam osjećala ni trunku suosjećanja prema njemu.
Roditelji su saznali istinu kad su došli sudski izvršitelji. Tata je poludio.
“Izlazi iz ove kuće! Nisi više moj sin!”
Mama je plakala danima. Ja sam pokušavala spasiti što se spasiti može – dogovarala rate s bankom, prodavala nakit koji mi je baka ostavila, radila prekovremeno u uredu.
Dino je nestao iz naših života na nekoliko mjeseci. Nitko nije znao gdje je. Mama je svaku večer gledala kroz prozor nadajući se da će ga vidjeti kako dolazi niz ulicu.
Jednog dana zazvonio mi je mobitel.
“Jelena? Ovdje Dino… Znam da nemam pravo tražiti ništa od tebe, ali… treba mi pomoć. Nemam gdje spavati.”
Srce mi se steglo. Nisam znala što da radim. S jedne strane mrzila sam ga zbog svega što nam je napravio, s druge strane – bio je moj brat.
Pustila sam ga da prespava kod mene tu noć. Gledala sam ga kako spava na kauču, mršavog i slomljenog čovjeka koji više nije bio onaj veseli dečko iz mog djetinjstva.
Sutradan smo dugo razgovarali.
“Jelena… Žao mi je. Uništio sam ti život.”
“Nisi ga ti uništio, Dine. Uništila ga je moja naivnost i želja da vjerujem u tebe više nego što si zaslužio.”
Dino je otišao na liječenje od ovisnosti o kocki uz pomoć jedne udruge u Zagrebu. Ja sam polako vraćala dugove i pokušavala ponovno izgraditi povjerenje u ljude – i u samu sebe.
Danas, kad prođem pored one stare zgrade i vidim parkirani Golf koji više nije naš, pitam se: gdje završava obiteljska ljubav, a počinje granica koju moramo postaviti zbog sebe?
Jeste li vi ikada morali birati između obitelji i vlastite sreće? Koliko daleko biste išli zbog onih koje volite?