Je li stvarno bolje biti daleko od obitelji? Moja priča o udaljenosti koja je sve promijenila

“Zašto mi se više ne javljaš, Amra? Zar ti je Zagreb toliko važniji od nas?” – glas moje sestre Lejle parao je tišinu mog novog stana. Stajala sam nasred dnevnog boravka, mobitel u ruci, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački bulevar. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Nisam znala što reći. Nisam znala ni što osjećam.

Prije samo šest mjeseci, moj muž Dario i ja spakirali smo sve što smo imali u Sarajevu i preselili se u Zagreb. On je dobio posao iz snova u jednoj IT firmi, a ja sam vjerovala da će novi grad biti moj bijeg od svega što me gušilo kod kuće: stalnih svađa između roditelja, Lejlinih prigovora, majčine tihe tuge. “Bit će ti lakše kad odeš, Amra. Ovdje te samo vuku nazad,” govorila mi je prijateljica Ivana dok smo sjedile na Miljacki, gledajući zalazak sunca. Vjerovala sam joj. Vjerovala sam da će udaljenost donijeti mir.

Ali mir nije došao. Prvih nekoliko tjedana u Zagrebu osjećala sam se kao da sam napokon prodisala. Dario i ja šetali smo Maksimirom, otkrivali male kafiće na Gornjem gradu, smijali se sitnicama. Noću bih ipak ležala budna, zureći u strop, pitajući se kako je mama, je li tata opet kasno došao kući, je li Lejla sama.

Jednog jutra, dok sam pila kavu na balkonu, zazvonio je telefon. Bio je to tata. “Mama ti je završila u bolnici. Srce joj je otkazalo. Ne znam što da radim.” Glas mu je bio slomljen, prvi put u životu čula sam ga tako ranjivog. U tom trenutku svijet mi se srušio. Dario je odmah predložio da krenemo za Sarajevo, ali ja sam bila paralizirana. “Ne mogu opet tamo… Ne mogu opet biti ona koja sve rješava,” šaptala sam kroz suze.

Lejla mi je zamjerila što nisam odmah došla. “Ti si uvijek bila ta koja bježi kad je najteže!” vikala je kroz telefon. “Nisi ti jedina koja pati!”

Dani su prolazili u magli krivnje i nemoći. Dario me pokušavao utješiti, ali nisam ga puštala blizu. “Ti ne razumiješ… Tvoja obitelj je normalna! Kod vas nema ovih drama!” vikala sam na njega bez razloga. On bi samo šutio i odlazio iz stana.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u mraku, stigla mi je poruka od mame: “Samo da znaš da te volim. Sve će biti dobro.” Plakala sam satima. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam joj zamjerala što nije bila jača, što nije napustila tatu kad je trebalo, što nije branila sebe ni nas. Sada bih dala sve da mogu biti uz nju.

Napokon sam skupila hrabrost i sjela na autobus za Sarajevo. Putovala sam cijelu noć, gledajući kroz prozor maglovite bosanske planine i pitajući se jesam li pogriješila što sam otišla. Kad sam stigla u bolnicu, mama me dočekala s osmijehom koji je skrivao bol. “Znaš, Amra, nije važno koliko si daleko… Važno je da si tu kad trebaš biti,” šapnula mi je dok sam joj držala ruku.

Lejla me gledala s mješavinom ljutnje i olakšanja. “Nisam ti htjela zamjeriti… Samo mi je bilo teško bez tebe,” priznala je kasnije dok smo sjedile na klupi ispred bolnice. Prvi put nakon dugo vremena razgovarale smo iskreno, bez optužbi.

Nakon nekoliko tjedana mama se oporavila dovoljno da može kući. Ja sam se vratila u Zagreb, ali ništa više nije bilo isto. Svaki dan sam zvala mamu i Lejlu, slala im slike iz Zagreba, pričala im o svakodnevnim sitnicama. Dario i ja smo počeli više razgovarati o svemu – o tome što znači biti daleko od svojih, o tome kako graditi svoj život a ne zaboraviti korijene.

Ali ni danas ne znam jesam li napravila pravu stvar kad sam otišla. Jesam li sebična jer sam tražila mir za sebe? Ili sam samo pokušavala preživjeti?

Ponekad se pitam: Je li stvarno bolje biti daleko od obitelji ili nas udaljenost samo natjera da shvatimo koliko nam nedostaju? Što vi mislite – može li se ikada pobjeći od onih koje volimo?