Odbila sam čuvati unuku: Sad me vlastita porodica ne prepoznaje
“Ne mogu više, Amra! Nisam ti ja više mlada kao prije!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala svoju kćerku kako stoji na vratima, s torbom u ruci i nervozom u očima. “Mama, molim te, samo ovaj tjedan. Emir ima smjenu do kasno, a ja moram na seminar u Zagreb. Nema mi tko drugo pomoći!”
Osjetila sam kako mi srce lupa, ali ruke su mi bile teške kao olovo. Nisam joj mogla reći da sam prošlu noć jedva spavala od bolova u leđima, da me muči pritisak i da mi je doktorica rekla da moram usporiti. Nisam joj mogla reći ni da sam umorna od toga da uvijek budem ta koja spašava situaciju.
“Amra, ne mogu. Stvarno ne mogu. Zdravlje mi više ne dopušta. Moraš naći drugo rješenje.”
Nije ništa rekla, samo je stisnula usne i pogledala me kao da sam je izdala. Zatvorila je vrata za sobom tako tiho da me to još više boljelo nego da ih je zalupila.
Tog dana sam ostala sama u stanu. Tišina je bila gusta, a ja sam osjećala krivnju kao kamen na prsima. Sjedila sam za stolom, gledala kroz prozor na kišni sarajevski dan i pitala se gdje sam pogriješila. Cijeli život sam bila tu za svoju djecu: kad su bili bolesni, kad su imali ispite, kad su se selili, kad su se ženili i udavali. Bila sam tu i kad je Amra rodila malu Lejlu – prva sam je okupala, prva uspavala.
Ali sada, kad sam prvi put rekla “ne”, sve se raspalo.
Telefon je zvonio navečer. Bio je to moj sin Dario iz Splita. “Mama, šta si to napravila Amri? Plače cijeli dan! Kaže da si joj okrenula leđa kad joj je najviše trebalo!”
“Dario, sine, nisam mogla… Nisam dobro…”
“Pa zar ti je teško pomoći svojoj djeci? Ti si uvijek govorila da je porodica najvažnija!”
Osjetila sam kako mi suze naviru. “Sine, ja sam umorna. Nisam više ona stara mama.”
“Znaš šta, mama? Svi smo mi umorni. Ali porodica se ne ostavlja na cjedilu.”
Prekinuo je. Ostala sam gledati u telefon kao da će mi on dati odgovor.
Sljedećih dana nitko mi nije slao poruke. Nitko nije zvao. Čak ni Lejla nije došla s crtežom koji bi mi obično donijela subotom. U zgradi su me susjedi gledali ispod oka – valjda im je Amra već ispričala svoju verziju priče.
Jednog jutra srela sam staru prijateljicu Nadu ispred prodavnice. “Ljiljana, što si tako potištena?”
“Ma, Nada, porodica… Znaš kako to ide.”
Pogledala me s razumijevanjem. “Slušaj, svi misle da bake nemaju pravo biti umorne ili bolesne. Kao da smo dužne svima sve do zadnjeg daha. A kad padneš – nema nikog da te podigne.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Vratila sam se kući i sjela za stari kuhinjski stol. Pogledala sam slike na zidu: Amra na maturi, Dario s diplomom, Lejla u naručju kod mene kad je bila beba. Sve te godine žrtvovanja – jesu li išta značile?
Navečer sam skupila hrabrost i nazvala Amru. “Amra, oprosti ako sam te povrijedila. Ali stvarno nisam mogla. Zdravlje mi ne dopušta više ono što sam mogla prije deset godina. Volim tebe i Lejlu najviše na svijetu, ali i ja imam granice.”
S druge strane tišina.
“Mama…” konačno je progovorila tiho. “Znam da nisi dobro, ali ja sam bila očajna. Osjećala sam se kao da nemam nikog osim tebe. I onda kad si ti rekla ne… kao da mi je svijet propao.”
“Znam, dušo… Ali moraš razumjeti i mene. Nisam više svemoguća.”
Plakale smo obje.
Nakon tog razgovora prošli su tjedni dok se stvari nisu malo smirile. Amra je našla djevojku iz komšiluka koja joj pomaže oko Lejle kad treba. Dario se javio sramežljivo, pitao kako sam.
Ali nešto se promijenilo zauvijek: više nisam ona baka koja može sve i uvijek. I pitam se – ima li itko pravo očekivati od nas da zaboravimo sebe zbog porodice? Ili smo svi samo ljudi koji ponekad trebaju reći “ne”?
Možda nisam savršena majka ni baka, ali zar nije vrijeme da i nas netko pita kako smo? Što vi mislite – jesmo li dužni uvijek žrtvovati sebe za one koje volimo?