Kako oprostiti sinu koji je razorio porodicu?

“Ne mogu vjerovati da si to učinio, Ivane! Kako si mogao ostaviti Lejlu i djecu?” viknula sam, glas mi je drhtao, a suze su mi klizile niz obraze. Stajala sam nasred dnevnog boravka, stežući rub stolnjaka kao da će mi on dati snagu koju sam izgubila onog dana kad mi je sin priznao da ima drugu ženu.

Ivan je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako se zidovi naše kuće ruše. Lejla je sjedila u kuhinji, pokušavajući smiriti blizance koji su plakali, nesvjesni da im se život upravo raspada. “Mama, nisam više sretan. S Anom sam pronašao nešto što s Lejlom nisam imao…” promucao je, ali nisam ga mogla slušati. Svaka njegova riječ bila je kao nož u srce.

Pet godina je prošlo od tog dana, ali bol nije nestala. Svaki put kad vidim Lejlu kako sama vodi djecu u školu, osjećam se kao da sam i ja izdala. Pomažem joj koliko mogu – vodim blizance na treninge, čuvam ih kad ona radi, ali svaki susret s Ivanom i njegovom novom partnericom Anom za mene je mučenje. Ana je mlada, nasmijana, uvijek dotjerana. Pokušava biti ljubazna, ali ja ne mogu zaboraviti kako je došla u naš život – kao oluja koja je sve uništila.

Moja sestra Jasna mi stalno govori: “Moraš oprostiti Ivanu, on ti je sin. Ne možeš ga zauvijek kažnjavati.” Ali kako da oprostim? Kako da zaboravim suze koje sam brisala s Lejlinog lica, njene noći bez sna, njenu borbu da djeci objasni zašto tata više ne živi s njima? Kako da zaboravim vlastitu nemoć kad sam gledala kako se moj svijet raspada?

Ivan dolazi svake druge subote po djecu. Ponekad ih vodi kod sebe i Ane, ponekad u park. Djeca su još mala, ali već osjećaju napetost. Nedavno me blizanac Filip pitao: “Bako, zašto ti ne voliš Anu?” Nisam znala što da kažem. Kako djetetu objasniti da ljubav nije uvijek jednostavna, da ponekad boli više nego što možeš podnijeti?

Lejla je pokušala nastaviti dalje. Pronašla je posao u jednoj maloj firmi, ali često radi prekovremeno. Ponekad je vidim kako sjedi sama na klupi ispred zgrade, pogleda izgubljenog u daljinu. “Sve će biti dobro, Lejla,” kažem joj, ali ni sama ne vjerujem u te riječi.

Ivan mi zamjera što ne prihvaćam Anu. “Mama, Ana ti ništa nije učinila. Ona voli mene i djecu. Zar nije vrijeme da prestaneš biti ljuta?” Ali kako da mu objasnim da nije stvar samo u Ani? Da je stvar u njemu, u njegovoj odluci da napusti porodicu kad im je bio najpotrebniji? Da je stvar u tome što sam cijeli život učila svoju djecu da porodica dolazi prije svega, a sada gledam kako se ta porodica raspada pred mojim očima?

Moja prijateljica Sanja mi je jednom rekla: “Zamisli da si ti na Ivanovom mjestu. Bi li željela da te tvoja majka odbaci?” Ali ja nisam Ivan. Ja nisam mogla napustiti svoju djecu, ni kad mi je bilo najteže. Moj muž, rahmetli Dževad, bio je strog, ali nikad nije okrenuo leđa porodici. Zajedno smo prošli rat, izbjeglištvo, povratak u Sarajevo. Sve smo izdržali zbog djece. Kako da sada gledam svog sina i ne osjećam gorčinu?

Ponekad se pitam jesam li ja kriva. Jesam li ga previše razmazila? Jesam li mu dala previše slobode? Možda sam trebala biti stroža, naučiti ga da se za porodicu bori, a ne da bježi kad naiđu problemi. Možda sam ja ta koja je pogriješila.

Sinoć sam sanjala Dževada. Sjedio je za stolom, pušio svoju lulu i gledao me onim blagim pogledom koji mi je uvijek davao snagu. “Ne možeš ih sve spasiti, Fatima,” rekao mi je u snu. “Ali možeš pokušati razumjeti.” Probudila sam se u suzama, pitajući se što bi on učinio na mom mjestu.

Danas sam opet vidjela Ivana i Anu. Došli su po djecu, a Ana mi je donijela kolače. “Napravila sam ih sama, gospođo Fatima,” rekla je tiho. Zahvalila sam joj, ali nisam mogla izdržati njen pogled. Osjećala sam se kao izdajica – prema Lejli, prema sebi, prema svemu što sam vjerovala.

Navečer sam sjela sama u kuhinji, gledala stare fotografije. Ivan kao dječak, Lejla na vjenčanju, blizanci kao bebe. Sve ono što smo imali, sada je razbijeno na komadiće. Ponekad poželim samo nestati, otići negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje ne moram birati između sina i snaje, između prošlosti i sadašnjosti.

Ali onda se sjetim blizanaca. Oni su nevini. Oni ne zaslužuju da odrastaju u mržnji i tišini. Zbog njih moram pronaći snagu da oprostim, ili barem da pokušam razumjeti. Ali kako? Kako da zaboravim sve što je bilo i prihvatim ono što jest?

Možda nisam dobra majka. Možda sam samo žena koja previše voli i previše pati. Ali zar nije majčino srce stvoreno da voli bezuvjetno? Ili ipak postoje granice koje ni majka ne može prijeći?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti djetetu koje je uništilo sve u što ste vjerovali?