„Imaš mjesec dana da napustiš moj stan!” – Priča jedne snahe između porodičnih očekivanja i vlastitih snova
„Imaš mjesec dana da napustiš moj stan!”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala u kuhinji, držeći šoljicu kave koja se tresla u mojim rukama. Ankica, moja svekrva, stajala je nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji nije dopuštao raspravu. U tom trenutku, sve ono što sam godinama pokušavala izgraditi – dom, brak, osjećaj pripadnosti – srušilo se kao kula od karata.
„Ankice, molim vas… Zar stvarno mislite da je ovo rješenje?”
Nisam ni završila rečenicu, a ona je već podigla ruku, kao da me želi zaustaviti.
„Nema više razgovora, Ivana. Dosta mi je tvojih izgovora. Goran je moj sin, a ovo je moj stan. Ako ti ne odgovara kako ovdje stvari funkcioniraju, vrata su ti otvorena.”
Goran je sjedio za stolom, gledao u pod, šutio. Nisam mogla vjerovati da neće ništa reći. Da neće stati na moju stranu. Da neće barem pokušati objasniti svojoj majci da smo mi sada porodica, da i ja imam pravo na riječ.
Sve je počelo prije tri godine, kad sam se iz Mostara preselila u Zagreb zbog ljubavi. Goran i ja smo se upoznali na ljetovanju u Makarskoj. On je bio student elektrotehnike, ja sam završavala ekonomiju. Ljubav na prvi pogled, rekli bi svi. Ali nitko nije pričao o tome koliko je teško biti „ona druga” u tuđoj kući, pogotovo kad ta kuća ima svoja pravila i svoju kraljicu.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je idilično. Ankica nas je dočekivala s toplim ručkom, pričala mi o svojim mladim danima u Splitu, pokazivala slike Gorana iz djetinjstva. Ali čim sam počela raditi u jednoj maloj firmi u centru grada i donositi vlastite ideje o uređenju stana ili načinu života, stvari su se počele mijenjati.
„Ivana, kod nas se uvijek ruča u dva!”
„Ivana, ne ostavljaj cipele ispred vrata!”
„Ivana, Goran voli da mu se košulje peglaju na određeni način.”
Svaka sitnica postajala je razlog za prigovor. Goran bi samo slegnuo ramenima: „Znaš kakva je mama…”
Ali ja nisam znala. Nisam znala da će svaka moja odluka biti pod povećalom. Da će svaki moj pokušaj da budem svoja biti dočekan s podsmijehom ili pasivnom agresijom.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla Zagreba, nazvala sam svoju mamu u Mostaru.
„Mama, ne znam koliko još mogu ovako…”
„Dijete moje, brak nije lak. Ali moraš znati gdje ti je granica. Ako te ne poštuju, moraš se izboriti za sebe.”
Te riječi su mi dale snagu da pokušam razgovarati s Goranom.
„Gorane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom životu.”
On me pogledao tužno: „Znaš da nemamo para za svoj stan. Mama nam pomaže…”
„Ali po koju cijenu? Moje dostojanstvo?”
Sutradan sam odlučila ranije doći kući s posla i zatekla Ankicu kako prevrće moje ladice.
„Što to radite?”
„Tražim papire od Gorana. A i red bi bio da malo pospremiš ove svoje stvari.”
Tada sam prvi put povisila glas: „Ovo su i moje stvari! I ovo je moj dom!”
Ona me pogledala s gađenjem: „Tvoj dom? Bez mene ne bi ni imala gdje živjeti! Sjećaš li se odakle si došla? Nemoj misliti da si nešto posebno samo zato što si iz Bosne!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom.
Te večeri sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Marije na Trešnjevku.
Marija me zagrlila: „Zaslužuješ bolje. Zaslužuješ svoj mir.”
Proveli smo sate pričajući o svemu – o tome kako žene kod nas često moraju birati između svojih snova i tuđih očekivanja. Kako nas od malena uče da budemo poslušne, da trpimo zbog mira u kući.
Nakon nekoliko dana Goran me nazvao.
„Ivana, vrati se kući. Mama kaže da joj je žao.”
„Je li žao tebi?”
Dugo je šutio: „Ne znam… Sve mi je ovo previše.”
Tada sam shvatila – možda ni on nije dovoljno jak da se izbori za nas. Možda ni on ne zna tko je bez svoje majke.
Vratila sam se još jednom, ali ništa nije bilo isto. Ankica je bila hladna, Goran još povučeniji.
Na kraju mjeseca spakirala sam sve svoje stvari i otišla. Pronašla sam mali stančić na Jarunu i počela ispočetka. Bilo je teško – financijski, emotivno, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno.
Danas radim posao koji volim, imam nekoliko pravih prijatelja i polako gradim svoj život iz temelja. Goran mi ponekad pošalje poruku – kratku, nesigurnu – ali više ne odgovaram.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što nisam više trpjela? Ili sam napokon napravila ono što bi svaka žena trebala – izabrala sebe?
Što vi mislite – gdje je granica između kompromisa i gubitka sebe? Koliko dugo treba čekati da nas drugi prihvate prije nego što prihvatimo same sebe?