Kada obitelj postane bojište: Istina iza laži moje tetke
“Ne vjeruj joj, Amela. Ona ti nikad nije željela dobro!” Tetkin glas parao je tišinu mog malog stana u Sarajevu, dok sam stiskala mobitel kao da ću ga slomiti. Bio je to običan četvrtak, ali nakon tog poziva ništa više nije bilo obično. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale, nisam znala da će te riječi biti početak kraja naše obitelji.
Moja tetka Jasna uvijek je bila posebna figura u našem životu. Nakon što je moj otac poginuo u prometnoj nesreći na putu za Split, ona je preuzela ulogu zaštitnice. Moja mama, Senada, bila je slomljena, a ja sam imala samo devet godina. Jasna je dolazila svaki vikend iz Mostara, donosila kolače i priče iz mladosti. Bila je moj oslonac, ili sam barem tako mislila.
Godinama kasnije, kad sam upisala Pravni fakultet u Zagrebu, Jasna je bila prva koja mi je čestitala. “Ti si naša nada, Amela!” govorila bi dok bi me grlila pred autobusom. Mama bi samo šutjela i gledala kroz prozor, kao da joj nešto teško leži na duši.
Sve se promijenilo onog dana kad sam dobila posao u jednoj poznatoj odvjetničkoj kancelariji. Bila sam presretna, ali mama nije dijelila moju radost. “Čuvaj se ljudi, Amela. Nisu svi iskreni kao što misliš,” rekla mi je tiho dok smo pile kavu na balkonu. Nisam tada shvaćala što mi želi reći.
A onda je došao taj poziv. Jasna mi je rekla da mama skriva nešto od mene, nešto veliko. “Ona ti nikad nije rekla istinu o tvom ocu. Nije on poginuo slučajno…” Glas joj je bio tih, gotovo šapat. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“Što to pričaš?” upitala sam je, ali ona je samo nastavila: “Tvoj otac… imao je drugu ženu u Zagrebu. Senada je to znala i zato ga je te noći izbacila iz kuće. On je otišao ljut i… znaš ostatak.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Sve u meni se lomilo. Cijeli život sam živjela s mišlju da smo bili sretna obitelj dok nas nesreća nije razdvojila. Sada mi tetka govori da je sve bila laž?
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije, tražeći tragove istine u očima svojih roditelja. Mama je uvijek izgledala umorno, ali nikad nisam povezivala to s nečim ovako velikim.
Sljedeći dan sam otišla kod mame. Sjela sam za kuhinjski stol i gledala je ravno u oči.
“Mama, moram te nešto pitati. Je li istina da je tata imao drugu ženu?”
Zastala je s pranjem suđa, ruke su joj zadrhtale. Pogledala me kao da me prvi put vidi.
“Tko ti je to rekao?”
“Tetka Jasna.”
Dugo je šutjela, a onda su joj suze krenule niz lice.
“Nisam ti htjela reći… Bila si dijete. Da, tvoj otac… imao je drugu ženu u Zagrebu. Saznala sam to nekoliko mjeseci prije nesreće. Te noći smo se posvađali i ja sam ga izbacila iz kuće. Nikad si to nisam oprostila.” Glas joj se slomio.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve ono što sam mislila da znam o svojoj obitelji nestalo je u trenu.
Nisam znala što da radim s tom istinom. Mrzila sam tetku što mi je to rekla, mrzila sam mamu što mi je lagala cijeli život, a najviše sam mrzila sebe jer nisam ništa primijetila.
Prošli su mjeseci u tišini i hladnoći među nama trima. Jasna me zvala svaki tjedan, pokušavala opravdati svoje riječi: “Morala si znati istinu! Senada te cijeli život laže!”
Mama se povukla u sebe, prestala izlaziti iz kuće. Ja sam radila po cijele dane, bježala od svega što me podsjećalo na dom.
Jedne večeri, nakon još jedne besane noći, odlučila sam otići kod Jasne u Mostar. Sjela sam za njezin stol prepun kolača i kave.
“Zašto si mi to napravila? Zašto nisi pustila da živim u neznanju?”
Pogledala me hladno: “Istina uvijek izađe na vidjelo, Amela. Bolje da si to čula od mene nego od nekog drugog.” Nije bilo ni trunke kajanja u njezinom glasu.
“Ali uništila si nam obitelj! Mama više ne izlazi iz kuće! Ja ne mogu spavati! Zar ti to ništa ne znači?”
Jasna je slegnula ramenima: “Obitelj koja počiva na laži nije prava obitelj.”
Vratila sam se u Zagreb još izgubljenija nego prije. Dani su prolazili u magli. Na poslu su me hvalili zbog uspjeha na sudu, ali meni ništa nije značilo. Kome da ispričam radost kad mama ne želi razgovarati sa mnom, a tetku ne mogu ni pogledati?
Jednog dana dobila sam poruku od bratića Dine: “Amela, mama plače svaki dan zbog tebe. Javi joj se.”
Nisam znala mogu li oprostiti mami što mi je lagala ili tetki što nam je sve uništila istinom.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila snage otići mami na vrata. Otvorila ih je blijeda i mršava.
“Oprosti mi,” rekla sam kroz suze. “Ne znam mogu li zaboraviti sve ovo, ali ne želim te izgubiti.” Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena.
Danas živim sama u Zagrebu i dalje radim kao odvjetnica. Uspjeh više nema isti okus kad ga nemaš s kim podijeliti. Mama i ja polako gradimo novi odnos na temeljima istine, ali rana još boli.
Ponekad se pitam: Je li bolje živjeti u laži i imati mir ili znati istinu pa izgubiti sve? Što biste vi izabrali?