Oporuka koja mi je slomila srce: Sve je ostavio njoj, a ja sam ostala praznih ruku
“Ne mogu vjerovati da je ovo stvarno!” vrisnula sam, držeći u rukama onaj hladni, službeni papir. Oporuka. Riječi su mi se mutili pred očima, ali jedno ime bilo je jasno kao dan: Ivana Kovačević. Nikad čula za nju. A sve što smo moj muž Dario i ja gradili, svaki stan, svaka ušteđevina, svaki komad zemlje – sve je bilo prepisano njoj.
Sjedila sam u dnevnoj sobi, dok su mi ruke drhtale. Moja sestra Ana pokušavala me smiriti, ali nisam je ni čula. “Mora biti greška, Marija. Možda je odvjetnik nešto pobrkao?” šaptala je, ali ja sam znala – Dario je bio pedantan do boli. Nije bilo greške. Bilo je samo izdaje.
Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. On, uvijek nasmijan, s onim svojim šarmantnim osmijehom i rukama koje su uvijek bile spremne pomoći. Ja, naivna cura iz malog mjesta kod Osijeka, koja je vjerovala da ljubav može sve pobijediti. Vjenčali smo se nakon tri godine veze, a onda su došla djeca – Luka i Petra. Zajedno smo prošli kroz rat, kroz besane noći kad su sirene zavijale, kroz godine kad smo štedjeli svaku kunu da kupimo svoj prvi stan.
“Mama, što se događa?” pitala je Petra, ulazeći u sobu s torbom na ramenu. Imala je ispit na faksu, a ja nisam znala kako joj objasniti da nam je otac ostavio – ništa. “Ništa, dušo… Samo papirologija,” slagala sam, gutajući knedlu.
Ali kako objasniti djeci da ih je otac izbrisao iz svog života prije nego što je otišao? Kako objasniti sebi da si bila slijepa toliko godina?
Nisam mogla spavati te noći. U glavi su mi se vrtjele slike – Dario kako popravlja bicikl Luki, Dario kako mi donosi kavu u krevet nedjeljom, Dario koji mi šapće da me voli dok pada kiša po prozoru. Sve laž? Ili sam ja bila ta koja nije htjela vidjeti istinu?
Sljedećih dana svi su pričali o meni. Susjeda Ružica me gledala ispod oka dok sam išla po kruh. “Jesi čula? Dario sve ostavio nekoj ženi iz Zagreba! Jadna Marija…” šaptali su po dućanu. Osjećala sam se kao predmet sažaljenja, ali i kao budala.
Odlučila sam pronaći tu Ivanu Kovačević. Prvo sam nazvala odvjetnika. “Gospođo Marija, razumijem vašu bol, ali oporuka je jasna. Sve ide gospođi Ivani Kovačević iz Zagreba. Ako želite, mogu vam dati njezin kontakt…”
Nakon nekoliko dana skupljanja hrabrosti, sjela sam u auto i otišla u Zagreb. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam zvonila na vrata stana na Trešnjevci. Otvorila mi je žena mojih godina, možda malo mlađa, s umornim očima i rukama punim ožiljaka od života.
“Vi ste Marija?” pitala je tiho.
“Jesam. Došla sam… zbog Darija.” Glas mi je zadrhtao.
Ivana me pustila unutra bez riječi. Sjeli smo za mali kuhinjski stol prepun računa i dječjih crteža.
“Nisam znala da će sve ostaviti meni,” rekla je nakon duge šutnje. “Znam da vam to ništa ne znači… ali nije bilo onako kako mislite.”
“Kako onda?” pitala sam kroz suze.
“Dario i ja smo se upoznali prije deset godina. Pomogao mi je kad mi je muž poginuo u prometnoj nesreći. Nisam imala nikoga… On je bio tu za mene i moju kćer. Nikad nismo bili ljubavnici, ako to mislite. Bio mi je prijatelj, brat kojeg nikad nisam imala.”
Nisam joj vjerovala. Kako bi mogla? Ali nešto u njezinim očima bilo je iskreno.
“Zašto onda meni nije rekao ništa? Zašto nije mislio na svoju djecu?”
Ivana je slegnula ramenima. “Možda vas je želio zaštititi od svojih slabosti. Možda nije znao kako reći istinu…”
Vratila sam se kući još slomljenija nego prije. Djeca su me čekala za stolom, Luka s pitanjem u očima koje nije izgovorio.
“Mama, što ćemo sad? Gdje ćemo živjeti?”
Nisam imala odgovor. Prvi put u životu osjećala sam se bespomoćno.
Prošli su mjeseci borbe s papirima, odvjetnicima i vlastitim demonima. Ana mi je pomagala koliko je mogla, ali obitelj me počela izbjegavati – nitko nije htio biti uz ženu koju je muž “prevario”, makar ni oni nisu znali pravu istinu.
Jedne večeri sjela sam s Lukom i Petrom.
“Djeco… Vaš otac nas nije volio manje zato što nam nije ostavio ništa materijalno. Ali moramo naučiti živjeti bez njega i bez onoga što smo mislili da nam pripada.”
Petra me zagrlila kroz suze. “Mama, imamo tebe. To nam je dovoljno.” Luka nije rekao ništa, ali znam da mu srce krvari kao i meni.
Danas živimo skromno kod moje sestre Ane u Splitu. Počela sam raditi kao čistačica u školi – posao koji nikad nisam zamišljala za sebe nakon svih godina rada u banci s Dariom. Ali barem imam miran san i pogled na more.
Ponekad se pitam – vrijedi li ljubav ako na kraju ostaneš praznih ruku? Je li moguće ikome više vjerovati nakon ovakve izdaje? Možda vi imate odgovor koji ja još uvijek tražim.