Bakin lonac i hladnoća svijeta: Priča o dostojanstvu i ljubavi

“Viktore, dođi, juhica je gotova!” bakina ruka drhtavo je držala staru žlicu, a ja sam već s vrata osjetio miris peršina i domaće mrkve. U toj maloj kuhinji, gdje su zidovi bili premazani više uspomenama nego bojom, osjećao sam se sigurno. Ali čim bih zakoračio van, hladnoća svijeta bi me zgrabila za vrat.

“Vidi ga, Viktor u poderanim tenisicama!” smijao se Dario, dok su ostali dečki iz razreda šaptali i gurkali se. Nije im trebalo puno da pronađu novu metu – dovoljno je bilo što sam nosio staru jaknu koju je baka zakrpala. Sjećam se kako sam tada stisnuo šake u džepovima i poželio nestati. Ali nisam mogao. Morao sam izdržati.

Baka Ana bila je sve što sam imao. Otac je otišao kad sam imao pet godina, a majka je radila po cijele dane u tvornici u Dugom Selu. Vraćala bi se kasno, umorna, s mirisom strojnog ulja u kosi. Ponekad bi vikala na mene bez razloga, a ja bih se povukao baki u krilo. “Pusti je, sinek, teško joj je,” šaptala bi baka i gladila me po kosi.

Jednog dana, dok sam sjedio za stolom i gledao kako para izlazi iz bakina lonca, začuo sam glasnu svađu iz dnevne sobe. Majka je vikala: “Ne možeš ga stalno štititi! Mora naučiti kako je život težak!” Baka joj je tiho odgovorila: “Dijete treba ljubav, ne hladnoću!”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam kasnije te večeri ležao budan. Razmišljao sam o tome što znači biti čovjek. Je li to snaga da izdržiš podsmijehe? Ili sposobnost da oprostiš onima koji te povrijede?

Sljedećih tjedana situacija kod kuće postajala je sve napetija. Majka je bila nervozna zbog otkaza koji je prijetio u tvornici. Baka je sve češće kašljala, ali nije htjela doktoru. “Imam ja svoje čajeve,” govorila bi i smiješila se kroz bol.

Jednog jutra probudio me miris zagorjelog kruha. Utrčao sam u kuhinju i zatekao baku kako sjedi na stolici, blijeda i zadihana. “Samo mi donesi vode, Viktore,” prošaptala je. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam joj donosio čašu. Tada sam prvi put osjetio pravi strah – strah da ću izgubiti jedinu osobu koja me razumije.

Te večeri majka i ja smo sjedili jedno nasuprot drugome za stolom. Ona je šutjela, a ja sam gledao u svoje ruke. “Znaš, nije meni lako,” rekla je tiho. “Samo želim da ti bude bolje nego meni.” Nisam znao što reći pa sam samo klimnuo glavom.

U školi su podsmijesi postajali sve glasniji. Jednog dana Dario mi je gurnuo torbu u blato. “Evo ti još malo blatne juhe!” vikao je dok su se ostali smijali. Nisam plakao pred njima, ali kad sam došao kući, bacio sam torbu u kut i srušio se na pod.

Baka me pronašla tako, sklupčanog i slomljenog. Sjela je pored mene i zagrlila me. “Znaš li ti, Viktore, da si ti moje sunce? Bez tebe bi ova kuća bila samo hladna rupa.” Suze su mi klizile niz lice dok sam joj šaptao: “Zašto su ljudi tako zli?”

“Nisu svi zli,” odgovorila je nježno. “Neki su samo nesretni pa ne znaju drugačije.”

Tih dana počeo sam pomagati baki u kuhinji. Učio sam kako se radi prava goveđa juha, kako se reže luk bez suza i kako se od ostataka kruha napravi najbolji pohani kruh na svijetu. Baka bi pričala priče iz svog djetinjstva u Bosanskoj Gradišci – o tome kako su oni imali još manje, ali su uvijek dijelili ono što imaju.

Jednog popodneva došao sam iz škole ranije i zatekao majku kako sjedi sama za stolom s glavom u rukama. Plakala je tiho, gotovo nečujno. Prišao sam joj nespretno i stavio ruku na rame. “Bit će bolje, mama,” rekao sam, a ona me pogledala kao da me prvi put vidi.

Tada smo prvi put razgovarali iskreno – o tome koliko joj nedostaje tata, koliko se boji za posao i koliko joj je teško biti sama s nama dvojicom. “Znam da misliš da te ne volim dovoljno,” rekla je kroz suze. “Ali volim te najviše na svijetu. Samo ne znam uvijek kako to pokazati.”

Baka nas je zatekla zagrljene i samo se nasmiješila onim svojim umornim osmijehom.

Godinu dana kasnije baka nas je napustila. Otišla je tiho, u snu, s osmijehom na licu. U kući više nije bilo mirisa njezine juhe ni zvuka njezina smijeha. Ali ostavila nam je nešto važnije – naučila nas je kako voljeti kad je najteže.

Majka i ja smo nastavili dalje – nekad bolje, nekad lošije. Naučili smo kuhati zajedno, smijati se sitnicama i pomagati jedno drugome kad svijet postane prehladan.

I danas, kad osjetim miris peršina ili čujem dječji smijeh na ulici, sjetim se bake Ane i svega što nas je naučila.

Pitam se – koliko nas ima koji smo odrasli na rubu tuđih podsmijeha? Koliko nas još uvijek traži toplinu u ovom hladnom svijetu?