Bez kolijevke: Priča jedne majke u vrtlogu kaosa

“Gdje je kolijevka, Dario?” glas mi drhti dok stojim na pragu dnevne sobe, s malom Lanom u naručju, umotanom u bolničku dekicu. Pogled mi luta po stanu – pelene su razbacane po stolu, kutije s dječjom odjećom još uvijek neotvorene, a zrak miriše na ustajali dim cigarete. Dario sjedi za računalom, leđima okrenut meni, tipka nešto žurno. “Nisam stigao, ljubavi. Zvao me šef, morao sam ostati duže. Znaš kakva je situacija na poslu…” odgovara bez da me pogleda.

U tom trenutku osjećam kako mi se tlo pod nogama ruši. Devet mjeseci sam sanjala ovaj trenutak – povratak kući s našom kćeri, toplinu doma, nježan zagrljaj supruga. Umjesto toga, osjećam se kao uljez u vlastitom životu. Lana počinje plakati, a ja ne znam gdje da je presvučem. Suze mi naviru na oči, ali ih gutam – ne smijem sada biti slaba.

“Mama će doći sutra,” promrmlja Dario, napokon se okrećući prema meni. “Ona će ti pomoći oko svega.”

“A ti? Gdje si ti u svemu tome?” pitam ga tiho, ali u glasu mi titra bijes. On samo slegne ramenima i vraća se ekranu. Osjećam se nevidljivom.

Prve noći Lana ne prestaje plakati. Hodam po stanu, ljuljam je, pjevam joj uspavanke koje sam čula od svoje mame. Dario spava na kauču, okrenut prema zidu. Svaki put kad Lana zaplače glasnije, on nervozno uzdahne i pokrije glavu jastukom. U jednom trenutku poželim vrisnuti – ne zbog djeteta, već zbog njega.

Sljedećeg jutra dolazi moja mama, Jasna. Unosi svježinu u stan – otvara prozore, kuha juhu, presvlači Lanu s lakoćom koju ja još nemam. Gleda me zabrinuto: “Dušo, moraš jesti. Ne možeš tako izdržati.” Klimam glavom, ali knedla u grlu ne prolazi.

Dario nestaje na posao prije nego što Lana otvori oči. Vraća se kasno navečer, umoran i šutljiv. Svaki dan izgleda isto: ja i Lana protiv svijeta, mama koja pokušava popuniti praznine koje je on ostavio. Ponekad ga pitam želi li držati Lanu – on je uzme nesigurno, kao da drži nešto krhko što bi mu moglo eksplodirati u rukama.

Jedne večeri, dok Lana spava, sjedim za kuhinjskim stolom s mamom. “Jesi li razgovarala s Dariom?” pita me tiho.

“Ne slušamo se više,” šapćem. “Kao da smo dva stranca pod istim krovom. Sve što sam zamišljala o obitelji nestalo je kad sam prešla ovaj prag.”

Mama me zagrli i šuti. Znam da ni ona nema odgovore.

Tjedni prolaze u magli umora i tuge. Prijateljice šalju poruke podrške, ali rijetko dolaze – svi su zauzeti svojim životima. Jedino što me drži na površini je Lanin osmijeh kad se probudi i pogleda me onim velikim smeđim očima.

Jedne noći Lana ima temperaturu. Panika me obuzima – zovem Darija koji je opet na poslu do kasno. “Ne mogu sad doći,” kaže hladno. “Pitaj mamu ili idi na hitnu ako treba.” U tom trenutku shvaćam da sam sama.

Nosim Lanu kroz noćni grad do pedijatrije. U čekaonici sjedi još nekoliko majki – sve izgledaju isto: umorno, zabrinuto, same. Jedna od njih, Mirela, pogleda me i tiho upita: “Prvi put?” Klimam glavom i suze mi krenu niz lice. Ona mi pruži ruku: “Proći će. Sve prođe. Samo moraš biti jaka zbog nje.” Te riječi mi ostanu urezane duboko u srcu.

Lana je dobro – obična prehlada. Vraćamo se kući pred zoru. Dario spava kao da se ništa nije dogodilo.

Sljedećih dana sve više razgovaram s Mirelom preko poruka – ona mi postaje oslonac kakav Dario nikada nije bio. Počinjemo se viđati u parku s djecom; pričamo o svemu što nas boli i raduje. Osjećam da nisam jedina koja se osjeća izgubljeno.

Jednog dana Dario dolazi ranije kući i nalazi mene i Lanu kako se smijemo na podu dnevne sobe dok Mirela sjedi pored nas s kavom u ruci. Pogled mu postaje hladan: “Tko je ona? Zar ti nije dosta što ti mama stalno visi ovdje? Sad još i prijateljice…”

“Dosta mi je samoće!” izletim prije nego što stignem razmisliti. “Dosta mi je toga da si uvijek odsutan! Lana te treba! Ja te trebam!”

Dario šuti dugo, a onda samo izađe iz stana i zalupi vratima.

Te večeri sjedim sama s Lanom u naručju i gledam kroz prozor u svjetla grada. Prvi put osjećam mir – možda zato što sam napokon rekla ono što me gušilo mjesecima.

Dani prolaze, a Dario sve češće izbiva iz kuće. Mama odlazi natrag u svoj stan; Mirela ostaje moj oslonac. Počinjem razmišljati o tome što znači biti majka bez podrške partnera – koliko žena oko mene živi istu priču?

Jednog jutra Dario pakuje stvari bez riječi. Samo mi ostavi poruku na stolu: “Nisam spreman za ovo.” Ne plačem – suze su mi presušile još one noći kad sam nosila Lanu kroz grad.

S vremenom učim biti sama – ne usamljena, nego svoja. Lana raste uz osmijeh i ljubav koju joj mogu dati ja i ljudi koji su ostali uz nas.

Ponekad se pitam: Je li bolje biti sama nego dijeliti život s nekim tko te ne vidi? Koliko nas šuti i trpi zbog slike savršene obitelji? Možda je vrijeme da progovorimo.