Majčina posljednja želja: Priča o obećanju koje mijenja život

“Sine, obećaj mi… Obećaj mi da nećeš ostaviti Lejlu samu.” Majčin glas bio je slab, jedva čujan, ali svaka riječ rezala je kroz tišinu naše male sobe u Sarajevu kao nož. Držao sam njenu ruku, mršavu i hladnu, dok su joj oči, nekad pune života, sada bile mutne od boli i straha. “Mama, ne govori tako… Bit ćeš dobro, vidjet ćeš. Liječnici kažu da ima nade…” pokušao sam, ali ona je samo odmahivala glavom.

“Nema više vremena, Adnane. Znam ja… Osjećam. Samo mi obećaj. Lejla nije kao drugi. Ona treba nekoga. Tebe.”

Osjetio sam kako mi se grlo steže. Imao sam 23 godine, tek završio fakultet u Zagrebu i sanjao o poslu u inozemstvu. Ali Lejla… Moja sestra, dvije godine mlađa, rođena s cerebralnom paralizom, nježna duša zarobljena u tijelu koje je nije slušalo. Majka je bila sve za nju – hranila ju je, kupala, pričala joj priče kad bi noću plakala od bolova. Otac? On je bio tu, ali zapravo nikad nije bio prisutan. “Muško ne plače,” govorio bi kad bi ga majka molila da pomogne.

Te noći, dok su se svjetla Sarajeva gasila jedno po jedno, obećao sam majci da ću brinuti o Lejli. Nisam znao što to znači. Nisam znao što će to učiniti od mene.

Majka je umrla nekoliko dana kasnije. Sprovod je bio tih, samo nekoliko susjeda i rodbine iz Mostara. Otac je stajao sa strane, ukočen, bez suza. Lejla je sjedila u invalidskim kolicima, gledala u daljinu i ponavljala: “Mama spava… Mama spava…”

Nakon toga, život nam se pretvorio u rutinu preživljavanja. Otac je još više radio – ili se skrivao na poslu – a ja sam ostao s Lejlom. Svako jutro pomagao sam joj da se obuče, hranio ju, vodio na terapije. Ponekad bih sjedio kraj prozora i gledao kako moji prijatelji odlaze na kave, izlaske, putovanja. Ja sam imao Lejlu.

Jedne večeri, dok sam joj mijenjao pelene, Lejla me pogledala svojim velikim smeđim očima i tiho rekla: “Adnane, hoćeš li ti otići kao mama?” Zastao sam, srce mi se slomilo na tisuću komadića. “Neću nikad otići od tebe, Lejla. Obećavam.”

Ali lagao sam. U sebi sam vrištao od želje za bijegom. Htio sam život koji sam sanjao – posao u Njemačkoj, djevojku koju bih mogao pozvati na večeru bez straha da će me napustiti kad sazna za moju sestru. Htio sam biti slobodan.

Otac je sve više pio. Jedne noći vratio se kući pijan i počeo vikati: “Ti si sad glava kuće! Ja više ne mogu! Sve je na tebi!” Pogledao me s gađenjem i dodao: “Da nije nje, mogao si biti netko! Mogao si otići!”

Te riječi su me proganjale danima. Počeo sam mrziti oca, ali još više sam mrzio sebe zbog tih misli o Lejli. Ona nije birala svoj život. Nije birala bolest.

Jednog dana stiglo mi je pismo iz Njemačke – ponuda za posao iz snova. Sjedio sam s pismom u ruci dok je Lejla crtala cvijeće na papiru. “Adnane, vidi! Ovo je mama!” pokazala mi je crtež žene s velikim osmijehom.

Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o majci – o njenim riječima, o njenoj žrtvi za nas dvoje. Razmišljao sam o sebi kao djetetu koje se boji mraka i traži majčin zagrljaj. I shvatio sam – ako odem, izdat ću sve što je ona bila.

Sljedećeg jutra rekao sam ocu za ponudu iz Njemačke. “Idi! Što čekaš? Nisi ti kriv za nju!” viknuo je.

Ali nisam mogao otići.

Počeo sam tražiti pomoć – socijalne radnike, udruge za osobe s invaliditetom. Upoznao sam Amru, volonterku iz udruge “Sunce” koja nam je pomogla pronaći dnevni boravak za Lejlu i osigurati joj terapije dok sam ja radio honorarno kao prevoditelj.

Jednog dana Amra me pitala: “Zašto si ostao? Većina bi otišla.” Pogledao sam Lejlu kako se smije dok slaže slagalicu i rekao: “Zato što ne mogu izdati majku. I zato što ne mogu izdati sebe.”

Godine su prolazile. Otac je umro od ciroze jetre. Sahranili smo ga bez puno riječi. Lejla je odrasla žena sada – još uvijek dijete u srcu, ali s osmijehom koji me podsjeća na majku svaki put kad ga vidim.

Ponekad sjednem navečer na balkon našeg malog stana u Sarajevu i pitam se: Što bi bilo da sam otišao? Bih li bio sretniji? Bih li bio čovjek kakvim me majka željela vidjeti?

Možda nikad neću znati odgovor na ta pitanja. Ali znam jedno – ljubav i žrtva su ono što nas čini ljudima.

A vi? Biste li vi ostali ili otišli? Koliko daleko ide vaša odgovornost prema porodici?