Nevidljiva među svojima: Priča o ljubavi koja nije bila za sve jednaka
“Zašto uvijek njoj daješ najbolje komade mesa?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Svekrva, gospođa Ljubica, samo me pogledala preko naočala, onim pogledom koji govori: ‘Opet ti.’ U kuhinji je mirisalo na pečenu janjetinu, a stol je bio postavljen za nedjeljni ručak. Svi su već sjedili, osim mene. Moja šogorica Sanja, uvijek nasmijana i dotjerana, sjedila je pored svekrve i smijala se nekoj šali koju nisam čula. Moj muž Ivan je gledao u tanjur, kao da ga se sve to ne tiče.
“Ma šta ti je, Jasmina? Svi dobiju isto,” odbrusila je svekrva i okrenula se Sanji: “Sanja, uzmi još malo, ti si mi uvijek bila kao kćerka.”
Osjetila sam kako mi lice gori. Nisam znala gdje da gledam. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam prozirna, kao da me nema. Sanja je uzela još jedan komad mesa i zahvalila se svekrvi s onim svojim slatkim glasom. Nitko nije primijetio moju nelagodu, osim možda mog sina Leona, koji me pogledao ispod obrva.
Nije ovo bio prvi put. Od dana kad sam se udala za Ivana, osjećala sam da nisam dovoljno dobra za njegovu obitelj. Svekrva je uvijek imala više vremena za Sanju. Kad su Sanja i moj brat od muža, Dario, kupili stan, svekrva im je dala novac za namještaj. Nama je poklonila staru lampu i rekla: “I ovo će vam dobro doći.” Kad sam rodila Leona, došla je u bolnicu s buketom cvijeća i otišla nakon deset minuta jer je “morala pomoći Sanji oko male Tare”.
Ivan nikad nije htio pričati o tome. “Ma pusti, takva je ona. Nije to ništa osobno,” govorio bi dok bi mijenjao kanal na televiziji. Ali meni je bilo osobno. Svaki put kad bi Sanja dobila kompliment za kolače, a ja samo tihu zahvalu što sam ih donijela, osjećala sam se manje vrijednom.
Jednog dana, nakon još jednog ručka na kojem sam bila nevidljiva, odlučila sam razgovarati s Ivanom.
“Ivane, zar ti ne vidiš kako se ponaša prema meni? Zar ti ne smeta što nas stalno stavlja u drugi plan?”
Pogledao me umorno. “Jasmina, molim te, nemoj praviti dramu. Znaš da ona voli Leona.”
“Nije stvar samo u Leonu! Stvar je u meni! Zar ja nisam dio ove obitelji?”
Ivan je slegnuo ramenima i otišao pod tuš. Ostala sam sama u dnevnoj sobi, osjećajući se još usamljenije nego prije.
S vremenom sam počela izbjegavati obiteljska okupljanja. Svaki put kad bih morala otići kod svekrve, osjećala bih knedlu u grlu. Leon bi pitao: “Mama, zašto ti ne voliš baku Ljubicu?” Nisam znala što da mu kažem.
Jednog dana, dok sam spremala kolače za Tarin rođendan, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Sanja.
“Jasmina, možeš li mi pomoći oko dekoracije? Znaš da si ti najbolja za te stvari.”
Iznenadila me njezina molba. Pristala sam, nadajući se da će možda ovaj put biti drugačije.
Kad sam došla kod Sanje, dočekala me s osmijehom. “Znaš, Ljubica stalno priča kako si ti vrijedna i kako sve stigneš. Samo… znaš kakva je ona. Nije baš najbolja s riječima.”
Pogledala sam Sanju u oči. “Znaš li kako se osjećam kad nas stalno uspoređuje? Kao da nikad neću biti dovoljno dobra.”
Sanja je slegnula ramenima. “Možda joj trebaš reći kako se osjećaš. Ja sam joj jednom rekla da mi smeta što stalno hvali Darija pred svima. Plakala je cijelu noć, ali poslije toga se malo promijenila prema meni.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što mi je Sanja rekla. Možda stvarno trebam reći svekrvi kako se osjećam.
Sljedeće nedjelje skupila sam hrabrost.
“Gospođo Ljubice… mogu li nešto reći?”
Pogledala me iznenađeno. “Naravno, Jasmina.”
“Znam da volite Sanju i Darija… ali ponekad imam osjećaj da nas ne vidite. Da ja nisam dio ove obitelji kao oni. To me boli. Samo želim da budem prihvaćena kao što ste prihvatili Sanju.”
Svekrva je šutjela nekoliko trenutaka. Zatim je tiho rekla: “Znaš… teško mi je pokazati osjećaje. Možda nisam bila fer prema tebi. Ali vjeruj mi, draga si mi kao kćerka, samo… nekad ne znam kako to pokazati.”
Osjetila sam suze u očima. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.
Od tog dana stvari su se polako mijenjale. Nije bilo savršeno, ali barem sam znala da nisam nevidljiva.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u sjeni tuđe ljubavi, čekajući da nas netko napokon vidi? Je li hrabrost reći istinu dovoljna da promijeni naš svijet?