Kuća koja nas je razdvojila: Priča o snu koji je postao teret

“Opet si ostavila svjetlo upaljeno u hodniku! Znaš li koliko to košta mjesečno?” Emir je vikao iz dnevnog boravka dok sam ja pokušavala smiriti ruke koje su mi drhtale iznad sudopera. Voda je šumila, ali njegove riječi su bile glasnije od svega. “Nije stvar u svjetlu, Emir. Stvar je u tome što se više ne možemo ni pogledati bez da se posvađamo.”

Sjećam se dana kad smo prvi put ušli u ovu kuću. Miris svježe boje, prazni zidovi koji su čekali naše slike, dječji smijeh koji sam zamišljala kako odzvanja stubištem. Sve je bilo moguće. Tada sam vjerovala da je dom mjesto gdje ljubav raste, gdje se snovi ostvaruju. Danas, nakon četiri godine, pitam se jesam li bila naivna ili samo previše željna pripadanja.

Emir i ja smo odrasli u različitim svjetovima. On iz radničke obitelji iz Zenice, naučen štednji i tišini, ja iz Splita, navikla na galamu, pjesmu i otvorena vrata za svakoga. Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, činilo se da su naše razlike začin, a ne prepreka. Prvih godina braka živjeli smo u malom stanu na Grbavici. Bilo je tijesno, ali to nas nije smetalo. Sanjali smo o većem prostoru, vrtu za našu kćer Lejlu, mjestu gdje će moji roditelji moći doći na ručak bez najave.

Kad smo pronašli ovu kuću, bila je stara i zapuštena, ali Emir je odmah vidio potencijal. “Ovdje ćemo napraviti dom iz snova,” rekao je s osmijehom kakvog dugo nisam vidjela na njegovom licu. Uložili smo sve što smo imali – štednju, kredite, pomoć roditelja. Prva godina bila je puna entuzijazma: birali smo pločice, sadili ruže ispod prozora, Lejla je crtala kredom po dvorištu.

Ali onda su počeli problemi. Krediti su rasli, a plaće ostajale iste. Emir je radio prekovremeno, ja sam uz posao vodila kuću i brinula o Lejli. Umorili smo se jedno od drugog. Svaka sitnica postala je povod za svađu – računi za struju, raspored čišćenja, tko će pokositi travu. Moji roditelji su dolazili češće nego što je Emir želio; njegovi su zamjerali što ne dolazimo dovoljno u Zenicu.

Jedne večeri, dok sam slagala Lejlino rublje, čula sam Emira kako razgovara s prijateljem na telefonu: “Ne znam više… Kao da smo stranci pod istim krovom.” Te riječi su me zaboljele više od svih naših svađa. Počela sam sumnjati – jesmo li pogriješili? Je li ova kuća vrijedna svega što gubimo?

Lejla je sve više šutjela. Nekad vesela djevojčica povukla se u sebe. Jednog dana me pitala: “Mama, zašto se ti i tata više ne smijete zajedno?” Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da ponekad snovi postanu teret?

Moja prijateljica Ana iz Splita mi je rekla: “Ivana, možda ste previše očekivali od te kuće. Dom nije zidovi ni krov – dom ste vi.” Ali kako biti dom kad si slomljen iznutra?

Jedne subote Emir je predložio da prodamo kuću i vratimo se u stan. “Možda bismo opet mogli biti sretni,” rekao je tiho. Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Zar smo stvarno došli do toga da nam je dom postao zatvor?

Moji roditelji su bili protiv: “Kako ćete sad prodavati? Pa sve ste tu uložili!” Njegovi su šutjeli, ali sam znala da misle isto. Lejla je samo plakala.

Dani su prolazili u tišini. Emir i ja smo razgovarali samo o nužnim stvarima – škola, računi, popravci. Navečer bih sjedila sama u dnevnom boravku i gledala slike s useljenja: nasmijana lica, zagrljaji, obećanja.

Jedne noći nisam mogla spavati pa sam otišla u vrt. Sjela sam na klupu među ružama koje smo zajedno sadili. Sjetila sam se kako smo sanjali o roštiljima s prijateljima, dječjoj igri i mirisu svježe pokošene trave. Sve to sada izgleda tako daleko.

Emir mi se pridružio bez riječi. Dugo smo šutjeli prije nego što je progovorio: “Možda smo zaboravili zašto smo sve ovo radili.”

Pogledala sam ga kroz suze: “Možda smo zaboravili jedno drugo.”

Ne znam što će biti s nama ni s ovom kućom. Možda ćemo prodati sve i početi ispočetka negdje drugdje. Možda ćemo ostati i pokušati ponovno pronaći ono što smo izgubili.

Ali jedno znam – dom nije samo mjesto. Dom su ljudi koje voliš i koji te vole natrag.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo žrtvovati mir zbog sna o savršenoj kući? Što vi mislite – može li dom biti dom ako u njemu nema ljubavi?