Dvostruko slomljeno srce: Kako sam mogla vjerovati vlastitoj majci?

“Ne mogu vjerovati da si to učinila, mama! Kako si mogla?” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, gledajući ženu koja mi je dala život, a sada ga je uništila. Njene oči, nekad tople i sigurne, sada su bile prazne, kao da ni sama ne zna gdje se nalazi.

Sve je počelo prošlog proljeća, kad sam, nakon razvoda s Damirom, morala raditi dvije smjene u pekari u Novom Zagrebu. Moji sinovi, Filip i David, imali su tada četiri i šest godina. Mama, Ankica, ponudila se da ih čuva dok sam ja na poslu. “Ne brini, Lucija, pa ja sam ih odgojila, mogu i tvoje dečke paziti!” govorila je s osmijehom, a ja sam joj vjerovala. Bila je to ona stara, dobra mama, uvijek spremna pomoći, uvijek tu kad zatrebam.

Ali, ispod površine, nešto je bilo trulo. Nisam to vidjela, nisam htjela vidjeti. Prvi znak bio je kad mi je susjeda Jasna rekla da je čula dječji plač iz maminog stana, ali da nitko nije otvarao vrata. “Možda su samo bili umorni,” rekla sam sebi, tjerajući crne misli. Drugi znak bio je kad je Filip došao kući s modricom na ruci. “Pao sam,” rekao je tiho, gledajući u pod. Nisam pitala dalje. Nisam htjela znati.

Sve se srušilo onog dana kad me nazvala policija. “Gospođo Lucija, morate odmah doći u bolnicu. Vaša djeca su ovdje.” Srce mi je stalo. Trčala sam kroz kišu, mokra do kože, moleći Boga da nije ništa ozbiljno. Ali bilo je. Filip je bio bez svijesti, David već mrtav. Liječnici su rekli da su obojica bili žrtve zanemarivanja i nasilja. Nisam mogla disati. Mama je sjedila u čekaonici, ruku prekrštenih na prsima, bez suza, bez riječi.

“Zašto, mama? Zašto?” pitala sam je kasnije, kad su je odveli u pritvor. “Nisam htjela… Nisam znala što radim… Sve je bilo previše…” mucala je. Ali meni to nije bilo dovoljno. Nikad neće biti dovoljno.

Sudski proces traje već mjesecima. Svaki put kad je vidim na optuženičkoj klupi, osjećam kako mi se srce lomi iznova. Svi u kvartu pričaju o nama. “Jesi čula za Luciju? Njena majka… strašno!” šapuću žene na tržnici dok kupujem povrće. Neki me gledaju s tugom, neki s prijezirom. “Kako nisi primijetila? Kako si mogla ostaviti djecu s njom?” pita me teta Senka iz susjedstva. I ja se to pitam svake noći.

Otac mi ne dolazi na suđenja. Kaže da ne može gledati što je postala žena koju je volio četrdeset godina. Sestra Marina mi šalje poruke iz Mostara: “Drži se, Lucija. Nisi ti kriva.” Ali ja znam da jesam. Da sam samo bila hrabrija, da sam poslušala ono što mi je srce govorilo, možda bi Filip i David još bili živi.

Najgore su noći. Ležim sama u stanu, gledam njihove slike na zidu. Filipov osmijeh, Davidove velike oči. Sjećam se kako su trčali po parku kod Bundeka, kako su se smijali kad bi im kupila sladoled na Dolcu. Sad je sve to nestalo. Samo tišina i bol.

Ponekad sanjam mamu kako sjedi za stolom i šuti. U snu joj prilazim i pitam: “Zašto si mi to učinila? Zašto si ih povrijedila?” Ona šuti, a ja se budim u suzama.

Na posljednjem ročištu odvjetnik joj pokušava objasniti da je bila pod stresom, da je imala problema s alkoholom koje sam ja godinama ignorirala. “Nije ona zla žena, samo je slomljena,” kaže sudu. Ali što to meni znači? Što to znači mojim sinovima?

Prijateljica Mirela me vodi na kavu u Tkalčićevu, pokušava me oraspoložiti. “Moraš oprostiti sebi, Lucija. Nisi mogla znati.” Ali ja znam da sam mogla. Da sam samo bolje gledala, slušala, vjerovala svojoj intuiciji.

Sada čekam presudu. Mama će vjerojatno završiti u zatvoru. Ja ću ostati sama, bez djece, bez obitelji. Ponekad se pitam ima li smisla nastaviti dalje. Ali onda se sjetim Filipovog smijeha i Davidovih zagrljaja. Zbog njih moram izdržati.

Možda će netko reći da sam sama kriva. Možda će netko razumjeti moju bol. Ali jedno znam: povjerenje se može izgubiti u jednom trenu, a posljedice ostaju zauvijek.

Ponekad se pitam – može li se ikada oprostiti takva izdaja? I kako ponovno vjerovati nekome, kad te izda vlastita majka?