Zašto baka više ne dolazi? Tišina koja boli u našem domu
“Mama, zašto baka Milena više ne dolazi? Jesmo li je naljutili?” – upitala me Ana, moja sedmogodišnja kći, dok je stajala na pragu dnevne sobe, držeći plišanog medu. Njezine oči bile su pune suza, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Nisam znala što da joj kažem. Istina je bila preteška za njezine godine, a laž bi samo produbila jaz koji se svakim danom širio među nama.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, zureći u ekran mobitela. Već mjesecima izbjegavamo razgovor o Mileni. Sve je počelo onog dana kad sam, nakon još jedne njezine pasivne agresije, skupila hrabrost i rekla joj da prestane kritizirati moj način odgoja djece. Nije to bio prvi put da smo se posvađale, ali ovaj put je bilo drugačije. Milena je ustala, uzela torbu i bez riječi otišla. Od tada – tišina. Niti poziva, niti poruke, niti dolazaka. Djeca su isprva mislila da je baka bolesna, ali kako su tjedni prolazili, shvatili su da nešto nije u redu.
“Možda je bolje ovako, Ivana,” rekao je Dario jedne večeri, dok smo u tišini večerali. “Uvijek je unosila nemir. Sjećaš se kad je Ani rekla da je predebela za balet? Ili kad je Luki zabranila da se igra s djecom iz susjedstva jer su ‘nepristojni’?”
“Ali ona im je baka, Dario. Djeca je vole, bez obzira na sve. Ne mogu im objasniti zašto je nestala. Osjećam se kao da sam im ukrala nešto važno,” odgovorila sam, boreći se sa suzama. On je samo slegnuo ramenima i nastavio jesti, kao da je sve to normalno.
Nisam mogla spavati te noći. Sjećanja su navirala: Milena kako peče pitu za Anin rođendan, kako Luki donosi autiće iz Sarajeva, kako sjedi u dvorištu i priča im priče o svom djetinjstvu u Mostaru. Da, znala je biti oštra, ali bila je prisutna. Sada je njezina odsutnost poput hladnog vjetra koji prolazi kroz naš dom.
“Ivana, jesi li sigurna da ne pretjeruješ? Možda je Mileni samo trebalo malo vremena da se smiri,” rekla mi je moja sestra Sanja kad sam joj ispričala što se događa. “Znaš kakve su naše svekrve – ponosne, tvrdoglave. Ali na kraju uvijek popuste zbog djece.”
“A što ako ovaj put ne popusti? Što ako je ovo kraj?” pitala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava.
Prolazili su dani, a tišina je postajala sve glasnija. Ana je prestala crtati bakine slike. Luka više nije pitao kad će baka doći. Počeli su se povlačiti u sebe, a ja sam osjećala da gubim kontrolu nad vlastitom obitelji.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, začula sam šapat iz dječje sobe.
“Možda nas baka više ne voli,” rekla je Ana tiho.
“Ne, voli nas. Samo je mama nešto napravila,” odgovorio je Luka.
Osjetila sam kako mi suze naviru. Jesam li ja kriva? Jesam li trebala prešutjeti, pustiti da Milena i dalje komentira moj život, samo da djeca ne pate?
Te večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam s Dariom na balkon.
“Dario, moramo nešto poduzeti. Djeca pate. Ja patim. Ne mogu više ovako. Možda sam pogriješila, ali ne želim da zbog mene naša djeca izgube baku.”
Dario je dugo šutio, a onda rekao:
“Zvat ću je sutra. Ali ne očekuj čuda. Znaš kakva je moja mama.”
Sljedećeg dana, dok sam pripremala ručak, Dario je razgovarao s Milenom. Čula sam ga kako tiho govori: “Mama, djeca te trebaju. Ivana… i ona pati. Možemo li pokušati iz početka?”
Nakon razgovora, Dario je došao do mene.
“Rekla je da mora razmisliti. Da nije spremna još doći. Kaže da se osjeća povrijeđeno.”
Tjedni su prolazili. Djeca su se navikavala na novu svakodnevicu bez bake, ali ja nisam mogla prihvatiti tu prazninu. Počela sam sumnjati u sebe, u svoje odluke. Sanjala sam Milenu, njezin strogi pogled, njezine ruke koje grle moju djecu.
Jedne subote, dok sam s djecom šetala po tržnici, ugledala sam Milenu na štandu s povrćem. Pogledala me, ali nije se nasmiješila. Ana je potrčala prema njoj.
“Bako!” viknula je, ali Milena se samo ukočila, spustila pogled i okrenula se. Ana se vratila uplakana.
Te večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam za stol i napisala pismo Mileni. Ispričala sam se za sve riječi koje su pale, priznala da sam bila povrijeđena, ali i da mi je stalo do njezine prisutnosti u životima moje djece. Nisam znala hoće li odgovoriti, ali morala sam pokušati.
Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam dobila odgovor. U pismu je pisalo:
“Ivana, nisam savršena, ali ni ti nisi. Možda nam treba vremena da shvatimo koliko smo važne jedna drugoj. Djeca mi nedostaju. Doći ću u nedjelju, ali želim da razgovaramo kao odrasle žene, bez optužbi i starih rana.”
U nedjelju je Milena došla. Sjeli smo za stol, šutjeli nekoliko minuta, a onda je ona prva progovorila:
“Znaš, Ivana, kad si mi rekla da se miješam previše, osjetila sam se suvišnom. Kao da više nisam potrebna. Ali vidim da sam pogriješila što sam otišla bez riječi. Djeca nisu kriva za naše nesuglasice.”
Plakala sam, ona je plakala, a djeca su nas grlila. Nije bilo lako, ali barem smo pokušale.
Ponekad se pitam: koliko ponosa vrijedi jedno djetinjstvo? Jesmo li mi odrasli ponekad previše tvrdoglavi da bismo vidjeli koliko naša djeca pate zbog naših svađa? Što biste vi učinili na mom mjestu?