Između tišine i molitve: Sofijina borba za majčinstvo
“Sofija, opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku!” viknuo je Dario iz dnevne sobe, dok sam ja zurila u bijeli zid kuhinje, pokušavajući ne zaplakati. Nije znao da sam upravo primila još jedan negativan test na trudnoću. Nije znao da mi srce puca svaki put kad vidim dječja kolica ispred zgrade ili kad mi prijateljica Ivana šalje slike svoje trogodišnje kćeri.
“Oprosti, zaboravila sam,” promrmljala sam, brišući suzu prije nego što je stigla pasti. Dario je bio dobar čovjek, ali umoran. Umoran od čekanja, od mojih suza, od tišine koja je svaku večer padala među nas kao teški pokrivač.
“Možda bismo trebali prestati pokušavati, Sofija. Možda nam to nije suđeno,” rekao je tiho, ne gledajući me.
Ta rečenica me pogodila jače nego bilo koja dijagnoza. Nisam znala što je gore – njegova rezignacija ili moja nemoć. U Bosni i Hrvatskoj, žene mojih godina već su bake, a ja sam još uvijek čekala da postanem majka.
Majka mi je često govorila: “Samo moli, dijete. Bog zna kad je pravo vrijeme.” Ali ja sam se osjećala kao da me Bog zaboravio. U crkvi sam stajala među ženama koje su zahvaljivale na zdravoj djeci, a ja sam šutjela, stiskajući ruke dok su mi dlanovi postajali vlažni od znoja i tuge.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Dariom, otišla sam kod sestre Lejle. Ona je imala troje djece, uvijek je bila nasmijana, ali te noći me dočekala ozbiljna. “Sofija, ne možeš sve držati u sebi. Znaš da nisi sama?”
“Ne znam više ni tko sam, Lejla. Samo želim… želim osjetiti kako je to biti majka. Svi oko mene imaju djecu, a ja… ja imam samo prazne ruke i tihu kuću.”
Lejla me zagrlila, a ja sam prvi put nakon dugo vremena pustila suze da slobodno teku. “Možda je vrijeme da probaš nešto drugo. Možda da odeš na hodočašće u Međugorje? Znam da zvuči kao klišej, ali meni je molitva uvijek pomogla.”
Nisam vjerovala u čuda, ali nisam imala što izgubiti. Sljedeće subote, sjela sam u autobus s grupom žena iz župe. Bilo je hladno, kiša je padala po blatnjavim cestama, ali u meni se nešto pomaknulo. Dok smo molile krunicu, osjetila sam mir kakav nisam dugo.
U Međugorju sam zapalila svijeću i šaptala: “Bože, ako mi nije suđeno biti majka, daj mi snage da to prihvatim. Ali, molim te, ne ostavljaj me samu u ovoj tišini.”
Vratila sam se kući drugačija. Dario je primijetio promjenu. Počeli smo razgovarati, ne samo o djetetu, nego o svemu što nas muči. Prvi put sam mu priznala koliko me boli svaki njegov pogled pun razočaranja. Prvi put je on meni priznao da se osjeća bespomoćno, da ga boli što ne može ništa promijeniti.
Prošli su mjeseci. Odlazila sam na preglede, pila čajeve koje mi je preporučila susjeda Mara, molila se svako jutro. Nije bilo lako. Svaka nova menstruacija bila je kao šamar. Ali više nisam bila sama u toj boli. Dario je bio uz mene, Lejla me zvala svaki dan, a ja sam počela pisati dnevnik molitvi.
Jednog jutra, dok sam sjedila na balkonu i gledala kako sunce izlazi iznad Sarajeva, osjetila sam mir. Nisam znala hoću li ikada postati majka, ali znala sam da više nisam ona ista Sofija koja je plakala u kuhinji. Naučila sam da nada ne dolazi uvijek u obliku djeteta, ponekad dolazi u obliku mira, prihvaćanja i ljubavi koju dijelimo s drugima.
Mjesec dana kasnije, test je bio pozitivan. Nisam mogla vjerovati. Plakala sam, smijala se, molila i zahvaljivala. Dario me zagrlio kao nikad prije. Ali čak i da nije bilo tog testa, znala sam da sam pronašla nešto važnije – vjeru u sebe i snagu da nastavim dalje.
Danas, dok držim svoju malu Anu u naručju, pitam se: Koliko nas šuti o svojim bolima, dok mislimo da smo sami? Koliko nas se boji priznati da ponekad ni vjera ni ljubav nisu dovoljne da ublaže tugu? Možda je vrijeme da progovorimo, da podijelimo svoje priče i pronađemo nadu zajedno.