Moja kćerka me izbacila iz svog života: Ispovijest majke koja je izgubila sve u jednom danu

“Ne želim te na svom vjenčanju, mama. Molim te, nemoj dolaziti.” Te riječi, izgovorene hladnim glasom moje kćerke Ivane, odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala u hodniku njenog stana u Zagrebu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nikada nisam mislila da će doći dan kada će me vlastito dijete odbaciti kao staru stvar, kao da nikad nisam bila tu za nju.

“Ivana, molim te, reci mi zašto? Što sam ti napravila?” pitala sam, glasom koji je jedva prolazio kroz knedlu u grlu. Pogledala me ravno u oči, bez trunke suza ili kajanja. “Mama, uvijek si sve morala kontrolirati. Nikada nisi vjerovala da ja znam što je najbolje za mene. Ovo je moj dan. Ne želim da ga pokvariš svojim komentarima i brigom.”

Sjećam se dana kada sam je prvi put primila u naručje u bolnici u Mostaru. Bila je tako mala, a ja sam joj obećala da ću je uvijek štititi. Nakon što je njen otac, moj muž Dario, poginuo u prometnoj nesreći kad je Ivana imala samo šest godina, život nam se preokrenuo. Preselile smo se kod mojih roditelja u Split, a ja sam radila dva posla da bih joj omogućila sve što joj treba. Nikada nisam imala vremena za sebe, ali Ivana je uvijek bila na prvom mjestu.

“Mama, nisi ti kriva što si ostala sama, ali ja ne mogu više živjeti pod tvojom sjenom!” viknula je jednom, prije nekoliko mjeseci, kada sam je pitala zašto se udaljila. Tada sam prvi put osjetila da gubim tlo pod nogama. Moja sestra Marija mi je govorila: “Pusti je, Ana, mora sama naučiti. Ne možeš je cijeli život držati pod staklenim zvonom.”

Ali kako da pustim? Kako da prestanem biti majka? Kada je Ivana upoznala Marka, sve se promijenilo. On je bio iz imućne zagrebačke porodice, a ja sam osjećala da me nikada nisu prihvatili. Njegova majka, gospođa Vesna, uvijek je imala onaj pogled s visine, kao da sam ja samo neka žena s juga koja ne zna ništa o životu u velikom gradu. Ivana se trudila da nas zbliži, ali svaki naš susret završavao je napetošću.

Jednom sam slučajno čula Vesnu kako govori Marku: “Ivana mora shvatiti da njena majka nije prikladna za ovakva društva. Sramota bi bila da se pojavi na svadbi.” Marko je šutio, a Ivana je samo spustila glavu. Tada sam prvi put osjetila pravu izdaju. Nisam imala snage reći Ivani što sam čula. Mislila sam da će proći, da će shvatiti koliko joj značim.

Pripreme za vjenčanje su tekle bez mene. Nisam bila pozvana na probu vjenčanice, nisam birala cvijeće, nisam znala ni gdje će biti svadba. Moja prijateljica Ljiljana mi je rekla: “Ana, moraš joj reći kako se osjećaš. Ne možeš samo šutjeti i čekati da te pozove.” Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s Ivanom, ona bi se povukla ili bi mi rekla da dramatiziram.

Noć prije vjenčanja provela sam budna, gledajući stare fotografije. Ivana na prvom danu škole, Ivana na maturalnoj večeri, Ivana kako mi donosi cvijet za Dan žena. Suze su mi kapale po albumu, a srce mi se stezalo. Gdje sam pogriješila? Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li joj uskratila slobodu?

Na dan vjenčanja, dok su se iz susjednog stana čuli zvuci veselja i pjesme, sjedila sam sama u kuhinji. Telefon mi je bio nijem. Nitko nije zvao. Moja majka je došla, sjela nasuprot mene i tiho rekla: “Ana, život ti je dao težak put, ali ne smiješ dopustiti da te ovo slomi. Djeca su nezahvalna, ali majka nikad ne prestaje voljeti.”

Navečer sam otišla do crkve, stajala sam daleko, skrivena iza drveta, gledajući kako Ivana izlazi iz crkve u bijeloj haljini, nasmijana, okružena prijateljima i novom porodicom. Nije me ni pogledala. Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Sve što sam gradila trideset godina nestalo je u jednom danu.

Dani su prolazili, a Ivana se nije javljala. Ljudi su me izbjegavali u selu, šaptali iza leđa. “Jadna Ana, ni na vjenčanje je nisu pozvali.” Osjećala sam sram, tugu i bijes. Pokušavala sam naći smisao u svemu. Pisala sam joj pisma, ali ih nikada nisam poslala. Nisam htjela da misli da je ucjenjujem ljubavlju.

Jednog dana, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, zazvonio je telefon. Bila je to Marija. “Ana, Ivana je trudna. Možda će sada shvatiti koliko joj trebaš.” Osjetila sam tračak nade, ali i strah. Hoće li mi ikada oprostiti? Hoću li ikada držati svoje unuče u naručju?

Sada sjedim sama u stanu, gledam kroz prozor i pitam se: Jesam li bila previše majka? Jesam li joj uskratila pravo na vlastitu sreću? Ili sam samo bila žena koja je previše voljela svoje dijete? Može li se majčinska ljubav ikada pogrešno shvatiti?

Što vi mislite? Je li moguće da majka voli previše? Gdje je granica između brige i gušenja?