„Nema ovdje mjesta za tebe, mama” – Priča o ljubavi, razočaranju i potrazi za vlastitim mjestom

„Nema ovdje mjesta za tebe, mama.” Te riječi odzvanjaju mi u glavi već danima, kao da ih je netko urezao u zidove ove hladne sobe. Sjedim na rubu kreveta u malom stanu u Novom Zagrebu, gledam kroz prozor u maglovito jutro i pitam se – kako sam došla do ovoga?

Sve je počelo onog dana kad sam ostala sama s Damirom. Moj muž, Ivan, poginuo je na gradilištu kad je Damir imao samo četiri godine. Sjećam se kako sam ga držala u naručju, dok je plakao i pitao gdje je tata. Tada sam mu obećala da ću biti i mama i tata, da ću mu dati sve što mogu, pa makar i zadnju koru kruha. Nisam znala da će me to obećanje jednog dana skupo koštati.

Godinama sam radila dva posla – danju u knjižnici, noću čistila urede. Nije bilo lako, ali Damir je bio moj smisao. Svaki njegov osmijeh, svaka petica iz matematike, svaki gol na školskom igralištu – sve je to bilo moje sunce. Nikad nisam sebi ništa priuštila, sve sam ulagale u njega. Kad je upisao fakultet u Sarajevu, bila sam ponosna kao da je osvojio svijet. “Mama, obećavam, vratit ću ti sve kad završim. Bit ćeš ponosna na mene!” govorio je. Vjerovala sam mu, kao što majke uvijek vjeruju svojoj djeci.

Godine su prolazile. Damir je završio fakultet, zaposlio se u banci, oženio Lejlu, djevojku iz Tuzle. Prvi put kad sam je upoznala, osjećala sam nelagodu. Bila je ljubazna, ali hladna, kao da sam joj smetala. “Damire, mama ti je uvijek dobrodošla,” govorila je pred njim, ali kad bi ostale same, osjećala sam zid između nas. Nisam željela biti ona svekrva iz viceva, pa sam se povlačila, šutjela, gutala knedle.

Prije dvije godine, zdravlje mi je počelo popuštati. Dijagnosticirali su mi dijabetes, a onda i srčane probleme. Nisam više mogla raditi. Stan koji sam naslijedila od roditelja u Osijeku morao sam prodati da otplatim dugove i platim liječenje. Ostala sam bez ičega, osim Damira. Nazvala sam ga, glas mi je drhtao: “Sine, trebala bih tvoju pomoć. Nemam više gdje. Mogu li doći kod vas dok ne stanem na noge?”

Nastala je tišina. “Mama, znaš da je stan mali… Lejla je trudna, treba joj mir. Možda da nađeš nešto blizu, pa ćemo ti pomagati koliko možemo?” Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Sine, pa ja sam tvoja majka…” prošaptala sam. “Znam, mama, ali… nema ovdje mjesta za tebe.”

Nisam plakala. Ne odmah. Samo sam sjedila i gledala u zid. Cijeli život sam ga štitila, žrtvovala se, a sad – nema mjesta za mene. Prijateljica Marija mi je rekla: “Ne zamjeri mu, djeca danas drugačije razmišljaju. Moraš biti jaka.” Ali kako biti jaka kad ti se srce raspada?

Pronašla sam sobicu u domu za starije u Dugavama. Prvi dan kad sam došla, osjećala sam se kao da sam umrla, a da to nitko nije primijetio. Sobe su male, ljudi tihi, svatko nosi svoju tugu. Ponekad sjedim s gospodinom Antom iz Livna, pričamo o prošlim vremenima. “Znaš, Ružice, djeca nas vole, ali imaju svoje živote. Ne možemo ih kriviti,” kaže mi. Klimam glavom, ali u meni vrišti pitanje: gdje sam pogriješila?

Damir me posjećuje jednom mjesečno, ponekad dovede unuka. Mali Tarik mi potrči u zagrljaj, a Lejla stoji na vratima, gleda na sat. “Mama, ne možemo dugo, Tarik ima trening.” Damir mi donese voće, pita kako sam, ali u očima mu vidim nelagodu. Kao da se boji mog pogleda, kao da ga podsjećam na nešto što ne želi priznati.

Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku na kojoj Damir i ja stojimo na obali Drave, smijemo se, on me grli. Suze su mi same potekle. Sjetila sam se svih onih noći kad sam mu grijala mlijeko, kad sam mu šivala kostim za maskenbal, kad sam ga tješila zbog prve nesretne ljubavi. Gdje je nestao taj dječak? Gdje sam nestala ja?

Ponekad sanjam Ivana. U snu mi kaže: “Ružice, nisi ti kriva. Dala si mu sve. Ali djeca nisu naše vlasništvo.” Probudim se s knedlom u grlu. Možda je Ivan u pravu. Možda sam previše očekivala. Možda sam ga previše voljela, pa nije naučio voljeti mene kad mi je to trebalo.

Nedavno sam pokušala razgovarati s Damirom. “Sine, znaš li koliko mi fališ? Znaš li koliko mi značiš?” Pogledao me, izbjegavao moj pogled. “Mama, ne mogu sad o tome. Imam previše briga. Znaš da te volim, ali…” Ali. Uvijek to ali.

Sada sjedim ovdje, među strancima, i pitam se – ima li još netko tko se ovako osjeća? Jesam li jedina koja je izgubila svoje mjesto u životu vlastitog djeteta? Gdje smo pogriješili mi, roditelji, ili su vremena jednostavno takva?

Možda je vrijeme da pronađem svoje mjesto, makar ono bilo samo u mojim uspomenama. Ali jedno ne mogu prestati pitati:

“Je li moguće da za majku koja je dala sve – više nema mjesta? Ili smo svi mi, na kraju, samo gosti u životima svoje djece?”