Kad jednakost uđe u kuhinju: Priča iz srca jedne zagrebačke obitelji
“Jasna, zašto uvijek ti kuhaš? Zar Ivan nema ruke?” Lejlin glas odjeknuo je kuhinjom baš kad sam stavljala lonac s juhom na štednjak. Zastala sam, žlica mi je zadrhtala u ruci. Pogledala sam sina, a on je samo slegnuo ramenima i zaronio pogled u mobitel.
Nedjelja je, cijela obitelj na okupu, miris pečenke širi se stanom na Trešnjevci. Moja sestra Sanja i njezin muž Dario već su se smjestili za stolom, a Lejla, nova snaha iz Tuzle, stoji pored mene s rukama prekriženim na prsima. Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Pa… uvijek sam ja kuhala. Tako je kod nas bilo.”
Lejla se nasmiješila, ali nije bilo topline u tom osmijehu. “Možda je vrijeme da bude drugačije? Ivan zna napraviti jaje na oko, zar ne?”
Ivan je podigao pogled i nervozno se nasmijao. “Ma znao bih ja, ali mama voli kuhati.”
Sanja je zakolutala očima. “Ajde Jasna, pusti mlade. Neka oni kuhaju idući put.”
Ali nije to bilo tako jednostavno. U mojoj glavi vrtjele su se slike moje mame, bake, svih žena koje su godinama stajale uz štednjak dok su muškarci gledali televiziju ili pričali o politici. Nisam znala kako izaći iz te kože.
Navečer, kad su svi otišli, sjela sam na balkon s čašom vina. Ivan mi se pridružio. “Mama, nemoj zamjeriti Lejli. Ona je takva, voli da sve bude pošteno. I ja bih mogao više pomoći, znam.”
“Nije meni teško kuhati, Ivane. Samo… nekako mi je čudno kad me netko pita zašto to radim. Kao da sam pogriješila cijeli život.”
Ivan me zagrlio. “Nisi pogriješila. Samo se vremena mijenjaju.”
Sljedeći tjedan Lejla me pozvala kod njih na ručak. Stan u Novom Zagrebu bio je uredan, ali mirisalo je na nešto novo – začini koje nisam prepoznala. Lejla je kuhala grah po receptu svoje mame iz Bosne, a Ivan je rezao salatu i postavljao stol.
“Vidiš, mama? Dijelimo sve – i kuhanje i pospremanje,” rekao je Ivan dok mi je dodavao tanjur.
Osjetila sam knedlu u grlu. S jedne strane bila sam ponosna što je moj sin naučio nešto novo, s druge strane osjećala sam se kao da gubim dio sebe.
Nakon ručka Lejla me povukla na stranu. “Jasna, znam da ti nije lako. I meni je bilo teško kad sam došla u Zagreb – sve drugačije, svi običaji novi. Ali vjerujem da možemo zajedno učiti jedni od drugih.”
Pogledala sam je i prvi put vidjela ne samo snahu nego ženu koja se bori za svoje mjesto pod suncem.
Tih dana počela sam primjećivati male promjene oko sebe. Moja prijateljica Marija iz kvarta žalila se kako njezin muž još uvijek očekuje toplu večeru svaki dan kad dođe s posla, dok ona radi do kasno u banci. “Zamisli da mu kažem da opere suđe!” smijala se gorko.
Na kavi s kolegicama iz škole povela se rasprava o tome tko kod kuće što radi. Neke su bile ogorčene: “Moj Ante ni čarape ne zna složiti!” Druga je rekla: “Kod nas sve dijelimo – i dobro nam je tako.” Osjetila sam kako mi srce brže lupa – kao da više nisam sama u svojim dilemama.
Jedne večeri Ivan i Lejla su došli kod mene na večeru. Ovaj put nisam ništa pripremila unaprijed. Sjeli smo zajedno u kuhinju i dogovorili što ćemo kuhati – Ivan je gulio krumpir, Lejla miješala salatu, a ja sam rezala luk.
Smijali smo se i pričali o svemu – o poslu, o susjedima, o planovima za ljeto. Osjetila sam olakšanje – kao da mi je netko skinuo teret s leđa.
Ali nije sve išlo glatko. Moj muž Željko nije bio oduševljen promjenama. Jednog dana dok sam slagala veš rekao je: “Šta će reći ljudi ako vide Ivana kako pere suđe? Nije to muški posao!”
Pogledala sam ga ravno u oči: “A što će reći ako vide mene kako radim sve sama? Zar to nije sramota?”
Nastala je tišina koju nisam htjela razbijati.
S vremenom su se stvari počele mijenjati – polako, ali sigurno. Željko je počeo pomagati oko sitnica – donio bi kruh iz trgovine ili usisao stan kad bih ga zamolila. Ivan i Lejla postali su primjer mladima iz naše obitelji – njihova ravnopravnost nije bila savršena, ali bila je iskrena.
Na obiteljskom okupljanju za Uskrs svi smo kuhali zajedno – čak i Dario i Sanja su donijeli kolače koje su zajedno pekli sa svojom djecom.
Gledajući ih sve oko stola, shvatila sam koliko smo daleko stigli od onih dana kad sam mislila da samo žene pripadaju kuhinji.
Ali još uvijek me muči jedno pitanje: Jesmo li zaista spremni pustiti stare navike ili ćemo ih uvijek nositi sa sobom kao uteg? Možemo li biti iskreno ravnopravni ili će nas prošlost uvijek podsjećati tko smo bili?
Što vi mislite – jesu li promjene moguće ili samo glumimo da smo moderni dok u srcu ostajemo isti?