Kad je tata otišao: Noć koja je promijenila sve
“Ne idi, molim te!” vrisnula sam dok je tata zatvarao vrata za sobom. Zvuk ključa u bravi bio je konačan, kao udarac čekića na sudu. Mama je stajala naslonjena na zid, ruku stisnutih u šake, a suze su joj klizile niz lice. Moja mlađa sestra, Emina, šutjela je, gledala u pod kao da će joj pločice dati odgovore koje nitko od nas nije imao.
Tata je otišao te noći bez puno riječi. Samo je rekao: “Moram. Vi ćete biti dobro.” Ali kako da budemo dobro kad je sve što smo znali nestalo u jednom trenu? Zvuk njegovih koraka niz stubište odzvanjao mi je u glavi još danima nakon toga.
Nisam mogla spavati te noći. Slušala sam mamu kako tiho plače u kuhinji, dok Emina sklupčana do mene šapće: “Hoće li se vratiti?” Nisam znala što da joj kažem. Imala sam šesnaest godina i osjećala se kao da sam ostala bez tla pod nogama.
Sljedećih dana kuća je bila tiha, previše tiha. Mama je pokušavala biti jaka, ali svaki put kad bi zazvonio telefon, trznula bi se kao da očekuje njegov glas. Emina se povukla u sebe, crtala je po cijele dane i izbjegavala razgovor. Ja sam se ljutila na sve – na tatu što nas je ostavio, na mamu što nije spriječila njegov odlazak, na sebe što nisam bila bolja kći.
U školi su svi znali. U malom mjestu kod Zadra ništa ne može ostati tajna. Prijateljica Ivana me pitala: “Jesi dobro?” Samo sam slegnula ramenima. Nisam htjela pričati o tome. Osjećala sam sram, kao da smo mi krive što tata više nije tu.
Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom i jele juhu iz vrećice jer mama nije imala snage kuhati, iznenada je rekla: “Moramo dalje. Zbog vas dvije.” Pogledala nas je crvenih očiju i prvi put sam vidjela koliko je umorna. “Ne znam kako, ali moramo.” Emina je samo klimnula glavom, a ja sam osjetila knedlu u grlu.
Nakon toga mama je počela raditi duže smjene u trgovini. Ja sam preuzela brigu o kući – pranje rublja, kuhanje, pomaganje Emini s domaćom zadaćom. Sve ono što je prije radio tata sada je bilo na meni. Mrzila sam ga zbog toga.
Jednog dana, dok sam slagala veš, pronašla sam njegovu staru košulju. Mirisala je na njega – mješavina duhana i aftershavea. Prislonila sam je uz lice i po prvi put zaplakala. Ne zbog njega, nego zbog svega što smo izgubile.
Prolazili su mjeseci. Mama je postajala sve zatvorenija, a Emina sve tiša. Ja sam se trudila biti jaka, ali noću bih ležala budna i pitala se gdje je tata sada. Je li mu žao? Misli li na nas?
Jednog popodneva došla sam kući i zatekla mamu kako sjedi za stolom s pismom u ruci. Ruke su joj drhtale. “Tvoj otac… želi vas vidjeti,” rekla je tiho. Srce mi je preskočilo. Nisam znala želim li ga vidjeti ili vikati na njega.
Emina je odmah skočila: “Hoćemo li ići?” Mama ju je pogledala s tugom: “Ako želite.”
Tog vikenda otišle smo kod njega u mali stan u Biogradu. Bio je drugačiji – umoran, stariji. Pokušavao se šaliti kao prije, ali između nas je zjapila praznina koju ništa nije moglo popuniti.
“Znam da ste ljute,” rekao mi je dok smo šetali uz more. “Ali nisam mogao više…”
“Nisi mogao ili nisi htio?” prekinula sam ga kroz suze.
Šutio je dugo prije nego što je odgovorio: “Možda oboje.”
Te riječi su me pogodile jače nego išta prije. Shvatila sam da odgovora nema i da ga možda nikad neću dobiti.
Vratile smo se kući još zbunjenije nego prije. Mama nas je zagrlila i rekla: “Nije važno što on želi sada. Važno je što ćemo mi napraviti od ovoga što nam je ostalo.” Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.
Godinama kasnije još uvijek osjećam posljedice te noći kad je tata otišao. Naučila sam da obitelj nije uvijek ono što zamišljamo i da ponekad moramo pronaći snagu tamo gdje mislimo da je nema.
Ponekad se pitam – jesmo li mogli nešto promijeniti? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi ikad zacijelile?