Svekrva je odnijela sve – čak i kuhalo za vodu! Obiteljska drama između četiri zida

“Gdje je nestalo kuhalo za vodu?” viknula sam iz kuhinje, dok su mi ruke drhtale iznad praznog mjesta na polici. Zrak je bio težak, kao da se sva tišina stana skupila oko mene. Ivan je sjedio na kauču, buljeći u televizor, ali znam da nije gledao ništa. “Mama ga je odnijela,” promrmljao je, ne podižući pogled.

U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce tone. Nije to bilo samo kuhalo. Prije toga nestali su tanjuri koje sam donijela iz roditeljske kuće, zatim posteljina, pa čak i moj omiljeni lonac. Sve što sam godinama skupljala, Ljubica je odnijela pod izlikom da joj treba u vikendici na Viru. “Pa to je ionako tvoje, Ivane!” govorila bi, a on bi samo slegnuo ramenima.

“Ivan, pa zar ne vidiš što radi? Ovo više nije naš dom!” glas mi je bio povišen, ali više od bijesa osjećala sam nemoć. On je šutio. Znao je da Ljubica ima moć nad njim još otkad mu je otac umro. Ona je bila ta koja ga je tješila, ali i ta koja mu nikad nije dala da odraste.

Sjećam se prvog dana kad sam došla u ovu zgradu u Novom Zagrebu. Bila sam puna nade, s torbom u ruci i osmijehom na licu. Ivan me dočekao na vratima, a Ljubica je stajala iza njega s pogledom koji me mjerio od glave do pete. “Dobrodošla, Marija,” rekla je hladno. Tada nisam znala da će mi te riječi odzvanjati godinama kasnije kao upozorenje.

Nakon što je odnijela kuhalo, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Počela sam izbjegavati stan kad znam da dolazi. Uvijek bi pronašla razlog – jednom joj treba šećer, drugi put želi oprati rublje jer joj “bolje pere naš stroj”. A Ivan? On bi nestao na posao ili u garažu čim bi čuo njezine korake na stubištu.

Jedne večeri, dok sam prala suđe u hladnoj vodi jer je Ljubica uzela i zadnju bocu deterdženta, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Ana iz Osijeka. “Marija, jesi dobro? Zvuciš umorno.” Nisam mogla više izdržati – suze su mi potekle niz lice. “Ana, ne mogu više… Sve mi uzima. Čak i Ivana.” S druge strane tišina, a onda nježan glas: “Moraš mu reći kako se osjećaš. Ako on ne stane uz tebe, što ti ostaje?”

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: Ljubica kako ulazi bez kucanja, Ivan koji šuti i klima glavom, ja koja nestajem iz dana u dan. Sljedeće jutro odlučila sam – moram razgovarati s Ivanom.

“Ivane, moramo razgovarati,” rekla sam čim se vratio s posla. Sjeo je za stol, a ja sam sjela nasuprot njega. “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Tvoja mama uzima sve što mi znači, a ti ništa ne kažeš.” Gledao me zbunjeno, kao da prvi put čuje te riječi.

“Ali ona… Ona nema nikoga osim mene,” pokušao je opravdati.

“A ja? Ja imam tebe! Ili barem mislim da imam… Ali svaki put kad ona nešto uzme ili odluči umjesto nas, ti šutiš. Zar ti nije stalo do mene?”

Vidjela sam kako mu lice mijenja boju – od zbunjenosti do srama. “Ne znam što da radim… Ona je uvijek bila tu…”

“Vrijeme je da budeš tu za mene,” prekinula sam ga tiho.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Ljubica nije dolazila nekoliko dana – možda joj je Ivan nešto rekao, možda je samo ostala bez razloga za dolazak jer više ništa nije ostalo za odnijeti.

Ali onda, jedne subote ujutro, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam ih i ugledala Ljubicu s vrećicom u ruci.

“Dobar dan, Marija,” rekla je ledeno.

“Dobar dan,” odgovorila sam mirno.

“Došla sam po još nekoliko stvari koje su mi ostale ovdje…”

“Ljubice,” prekinula sam je prvi put u životu odlučno. “Ovo je moj dom. Ne možete više uzimati stvari bez mog dopuštenja.” Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo.

Pogledala me iznenađeno, pa prezirno. “Ti si ovdje samo zato što te moj sin doveo!”

“Možda jesam došla zbog njega, ali ostajem zbog sebe,” rekla sam čvrsto.

Ivan se pojavio iza mene i prvi put stao uz mene: “Mama, dosta je bilo. Ovo je naš dom i molim te da ga poštuješ.”

Ljubica je stajala nekoliko sekundi u tišini, a onda okrenula leđa i otišla niz stepenice bez riječi.

Te večeri sjedili smo za stolom – Ivan i ja – prvi put bez straha da će netko upasti ili nešto odnijeti. Osjećala sam olakšanje, ali i tugu zbog svega što smo prošli.

Nisam znala hoće li Ljubica ikad oprostiti Ivanu ili meni, ali znala sam jedno: napokon imam svoj dom.

Ponekad se pitam – koliko žena šuti dok im drugi uzimaju komad po komad života? I koliko nas treba progovoriti prije nego što postanemo strankinje same sebi?