Između ucjene i oprosta: Kako nas je vjera spasila
“Ako mi ne prepišete svoj dio kuće, reći ću svima šta ste uradili prije dvadeset godina!” – vikao je moj sin Edin, lice mu crveno, ruke stisnute u šake. Stajala sam nasred dnevnog boravka, između njega i Samira, mog muža, pokušavajući shvatiti kako smo došli do ovoga. Kuća u kojoj smo proveli cijeli život, gradili je ciglu po ciglu nakon rata, sada je postala predmet ucjene.
Nikada nisam bila žena koja lako plače, ali tada su mi suze same navirale. “Edine, sine, zar stvarno misliš da bi mogao tako nešto uraditi? Zar ti je novac važniji od nas?” pitala sam ga drhtavim glasom. Samir je šutio, gledao u pod, kao da se srami što je njegov sin postao stranac.
Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad nam je Edin došao s prijedlogom da otkupimo njegov dio kuće. “Znate da mi treba novac za stan u Zagrebu. Ako mi ne date što tražim, imam ja načina da dobijem svoje,” rekao je tada hladno. Mislila sam da blefira. Nismo imali puno, ali ono što smo imali bilo je naše – i njegovo, naravno. Ali ne na ovaj način.
Nisam mogla spavati te noći. Samir je šutio, okrenut leđima. Znam da ga boli više nego mene. “Jasmina, možda smo pogriješili negdje u odgoju,” šapnuo je. “Možda smo mu previše dali.”
Sutradan sam otišla u džamiju. Kleknula sam na hladne pločice i molila Boga da nam pokaže put. “Allahu dragi, ne daj da se porodica raspadne zbog novca. Daj mi snage da oprostim, ali i mudrosti da zaštitim ono što volim.”
Edin nije odustajao. Počeo je prijetiti da će iskopati stare porodične tajne – stvari koje smo davno zakopali, koje su nas već jednom skoro uništile. “Svi će znati šta ste uradili!” vikao je preko telefona. Srce mi se slamalo svaki put kad bih čula njegov glas pun mržnje.
Moja sestra Mirela dolazila je svaki dan. “Ne smiješ mu popustiti! Ako mu sada daš sve što traži, nikad neće stati,” govorila je odlučno. Ali ja sam bila majka – kako da gledam svoje dijete kao neprijatelja?
Jedne večeri Samir i ja sjedili smo za stolom, šutjeli dugo. Onda je on rekao: “Možda je vrijeme da ga pustimo. Ako želi otići, neka ide. Kuća nije važnija od mira u duši.”
Ali kako pustiti sina? Kako zaboraviti sve one godine kad smo ga nosili kroz snijeg do škole, kad smo zajedno plakali nad grobom njegove bake? Nisam mogla.
Onda sam odlučila razgovarati s Edinom licem u lice. Pozvala sam ga na kafu. Sjeo je preko puta mene, pogled mu tvrd kao kamen.
“Edine, znaš li ti šta znači porodica? Znaš li koliko smo žrtvovali za tebe?” pitala sam ga tiho.
“Znam sve, mama. Ali meni treba novac sada. Vi imate kuću, ja nemam ništa!”
“Imaš nas! Imaš ljubav!”
“To mi ne plaća stanarinu u Zagrebu,” odgovorio je bez trunke osjećaja.
Tada sam prvi put osjetila bijes prema vlastitom djetetu. “Ako misliš da ćeš nas ucijeniti, varaš se. Možeš reći šta god hoćeš – ja više neću živjeti u strahu od prošlosti!”
Vratila sam se kući slomljena ali i nekako lakša. Samir me zagrlio kao nikad prije. “Neka ide svojim putem. Mi ćemo ostati ovdje – zajedno.”
Prošlo je nekoliko tjedana bez riječi od Edina. Onda je stiglo pismo – kratko izvinjenje i molba za oprost. “Mama, tata, bio sam očajan. Nisam znao šta radim. Oprostite mi ako možete.” Plakala sam dugo nad tim pismom.
Nismo mu dali dio kuće koji je tražio, ali smo mu pomogli koliko smo mogli za stanarinu – bez ucjene, bez prijetnji. Vjera me naučila da oprostim, ali i da postavim granice.
Danas sjedim na terasi naše stare kuće i gledam zalazak sunca nad Bosnom. Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li ljubav dovoljna kad novac i prošlost prijete da unište sve što si gradio?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste oprostili ili zauvijek zatvorili vrata svom djetetu?