Između Dva Srca: Priča o Ljubavi, Gubitku i Teretu Očekivanja
“Ne možeš ti tako sa mnom, Jasmina! Ja sam ovdje cijeli život, a ti si došla jučer!” glas svekrve, gospođe Ankice, odjekivao je kroz stan u Novom Zagrebu kao grom. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala luk za ručak. Suze su mi zamutile pogled, ali nisam htjela da ih ona vidi. Nije to bio prvi put da me pokušava slomiti, ali danas je bilo drukčije. Danas je moj muž, Ivan, sjedio za stolom i šutio.
“Ivane, reci nešto,” prošaptala sam, nadajući se da će me podržati. On je samo spustio pogled na tanjur i promrmljao: “Mama ima pravo, Jasmina. Možda bismo stvarno trebali preseliti kod nje u Osijek. Tamo je kuća veća, a ona je sama.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se svijet ruši. Prije dvije godine preselila sam iz Tuzle u Zagreb zbog Ivana. Ostavila sam roditelje, prijatelje, posao u školi. Sve zbog ljubavi. A sada, kad sam napokon počela osjećati da ovdje pripadam, svekrva je odlučila da joj trebamo biti bliže. “Tamo ti je bolje, Jasmina. U Zagrebu ste podstanari, a kod mene imate cijelu kuću. I vrt!” govorila bi svaki put kad bi došla u posjetu.
Ali nije to bio samo vrt. Bila je to njezina kontrola nad našim životima. Svaki moj korak bio je pod povećalom: kako kuham, kako odgajam našu kćer Lejlu, čak i kako razgovaram s Ivanom. “Kod nas u Slavoniji žene znaju gdje im je mjesto,” znala bi reći s osmijehom koji nije skrivao prijetnju.
Te večeri, nakon što je Lejla zaspala, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Ivan je izašao za mnom. “Znaš da mama ima dobre namjere,” rekao je tiho.
“Znam, Ivane. Ali što je s mojim namjerama? Što je s mojim životom? Zar uvijek moram biti ona koja popušta?”
Pogledao me kao da me prvi put vidi. “Ti si jaka žena, Jasmina. Ali mama je sama… Tata je umro prošle godine… Ne mogu je ostaviti samu.”
“A ja? Ja sam sama svaki put kad izabereš nju umjesto mene,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Sljedećih dana napetost je rasla. Svekrva je počela dolaziti češće, donosila kutije s našim stvarima i ostavljala ih po stanu. “Da se naviknete na selidbu,” rekla bi cinično.
Jednog jutra Lejla se razboljela. Imala je visoku temperaturu i plakala cijelu noć. Zvala sam mamu u Tuzlu za savjet jer nisam znala što da radim. Ivan je bio na poslu, a svekrva mi je prigovarala što nisam odmah otišla kod nje po lijekove: “Kod nas se to rješava rakijom i dekicom!”
Tada sam prvi put povisila glas: “Ovo nije tvoja kuća! Ovo nije tvoj život! Lejla je moja kćer i ja ću odlučiti kako ću je liječiti!”
Svekrva me gledala kao da sam joj zabola nož u srce. “Ti si nezahvalna! Sve sam ti dala! Moj sin te voli, a ti ga odvajaš od mene!”
Ivan se vratio kući baš kad smo se najviše svađale. Pogledao nas obje i rekao: “Dosta! Jasmina, mama ostaje dok ne odlučimo što ćemo dalje.” Osjetila sam kako mi nestaje tlo pod nogama.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svog oca koji mi je uvijek govorio: “Dijete moje, ne žrtvuj sebe ni za koga tko te ne vidi.” Ali što ako Ivan nikad ne vidi mene? Što ako nikad ne budem dovoljno dobra?
Sljedećih tjedan dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Svekrva je preuzela kuhinju, Lejlu vodila u park bez da me pita, a Ivan se povukao u sebe. Počela sam razmišljati o povratku u Tuzlu. Možda bih tamo opet bila svoja.
Jedne večeri Lejla me pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da joj kažem. Kako djetetu objasniti da odrasli ponekad izgube sebe pokušavajući usrećiti druge?
Te večeri napisala sam pismo Ivanu:
“Dragi Ivane,
Znam koliko ti znači tvoja mama i koliko te boli njezina samoća. Ali ja više ne mogu živjeti između tuđih očekivanja i svojih snova. Volim tebe i Lejlu više od svega, ali moram voljeti i sebe. Ako želiš biti sa mnom, moraš stati uz mene – ne protiv svoje mame, nego ZA nas. Ako ne možeš, vratit ću se u Tuzlu i početi ispočetka.
Tvoja Jasmina”
Kad je pročitao pismo, dugo me gledao bez riječi. Onda je prvi put zagrlio mene – ne svoju majku – i rekao: “Ne želim te izgubiti. Idemo pronaći naš dom, bez tuđih pravila.”
Svekrva je otišla sljedeći dan bez riječi pozdrava.
Danas sjedim na istom balkonu i gledam Lejlu kako crta sunce na papiru. Ivan sjedi kraj mene i drži me za ruku.
Pitam se: Koliko nas još živi između tuđih očekivanja i vlastite sreće? Imate li vi hrabrosti reći ‘dosta’ kad vas pritisnu obiteljske obaveze?