Moj sin, njegova žena i sjena prošlosti: Priča jedne majke iz Zagreba
“Ivan, jesi li opet zaboravio kupiti kruh?” Ninin glas parao je tišinu stana dok sam stajala na pragu, s vrećicom punom kolača koje sam ispekla za njih. Zastala sam, ne želeći im upasti u još jednu svađu, ali bilo je kasno – već su me primijetili.
“Mama, došla si ranije,” Ivan je pokušao zvučati veselo, ali u očima mu je bila ona ista sjena koju viđam posljednjih godina. Nina je samo kratko kimnula glavom, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Nikada nisam zamislila da će moj sin živjeti ovako – tiho, povučeno, kao da ga nema.
Sjećam se dana kad mi je prvi put doveo Ninu. Bila je lijepa, pametna, iz dobre obitelji iz Osijeka. Svi smo bili sretni zbog njih, ali ubrzo su počele sitne trzavice. Nina je bila ambiciozna, uvijek je znala što želi i nije se libila to reći. Ivan je bio nježan, povučen, uvijek spreman popustiti. “Bit će ti dobro s njom,” govorila sam mu tada, ne znajući koliko će ga to koštati.
“Mama, možeš li ostati s Petrom dok odemo do trgovine?” upitala me Nina hladno, kao da sam dadilja, a ne baka. Petar je moj unuk, ima šest godina i obožava kad mu pričam priče o svom djetinjstvu u Dalmaciji. “Naravno,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti tugu.
Kad su otišli, Ivan mi je u prolazu šapnuo: “Sve je u redu, mama.” Ali nije bilo. Znam svog sina bolje od ikoga. Znam kad pati. Znam kad šuti jer ne smije govoriti.
Sjedila sam s Petrom na podu dnevne sobe i slagali smo puzzle. “Baka, zašto tata uvijek šuti kad mama viče?” pitao me iznenada. Osjetila sam knedlu u grlu. “Tata te jako voli, znaš? Ponekad odrasli ne znaju kako razgovarati jedni s drugima,” odgovorila sam tiho.
Navečer sam se vratila kući i dugo sjedila sama u kuhinji. Moj muž Željko umro je prije pet godina i otad sam često sama sa svojim mislima. Razmišljala sam o svojoj ulozi u svemu ovome. Jesam li ja kriva što je Ivan takav? Jesam li ga previše štitila dok je bio mali? Jesam li mu usadila strah od konflikta?
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Nina je postajala sve nervoznija zbog posla – radila je kao odvjetnica i često donosila stres kući. Ivan je bio sve tiši. Jedne večeri nazvao me kasno: “Mama, mogu li doći prespavati kod tebe?” Srce mi je poskočilo i odmah sam rekla da može.
Došao je s malom torbom i sjeo za stol kao nekad kad je bio dječak. “Ne mogu više, mama,” rekao je tiho. “Osjećam se kao da nestajem. Sve što napravim nije dovoljno dobro. Nina stalno viče na mene pred Petrom. Ponekad mislim da bi bilo bolje da odem… ali ne želim ostaviti sina.”
Plakala sam s njim tu noć. Prvi put mi je priznao koliko pati. “Znaš, mama, uvijek si govorila da treba biti dobar muž i otac… Ali što ako to znači da zaboravim tko sam ja?”
Nisam imala odgovor na to pitanje. Samo sam ga zagrlila.
Sutradan ga je Nina zvala bez prestanka. Kad joj se napokon javio, čula sam kroz vrata kako mu prijeti: “Ako odeš još jednom kod svoje mame bez mog dopuštenja, možeš zaboraviti na Petra!”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njoj. Ali nisam joj rekla ništa – nisam htjela pogoršati stvari za Ivana.
Počela sam češće dolaziti kod njih pod izgovorom da pomažem oko Petra ili donosim ručak. Svaki put kad bih vidjela Ivana kako spušta pogled ili Ninu kako ga kritizira zbog sitnica – pogrešno složenih tanjura, zaboravljenih ključeva – osjećala sam nemoć.
Jednog dana odlučila sam razgovarati s Ninom nasamo.
“Nina, mogu li te nešto pitati?” upitala sam dok smo pile kavu na balkonu.
Pogledala me hladno: “Recite.”
“Zašto si toliko stroga prema Ivanu? On te voli i trudi se…”
Prekinula me: “Marija, vaš sin nikad nije naučio biti odgovoran muškarac. Sve ste mu dali na gotovo. Ja nemam vremena biti i majka i žena svom mužu!”
Osjetila sam kako me boli svaka njezina riječ, ali nisam uzvratila. Samo sam tiho rekla: “Možda bi trebali pokušati razgovarati kao obitelj… zbog Petra.”
Nina je ustala i otišla bez riječi.
Te večeri Ivan mi je rekao: “Ne znam koliko još mogu izdržati.” Počeo je razmišljati o razvodu, ali bojao se da će izgubiti sina.
Prolazili su mjeseci u toj napetosti. Ja sam pokušavala biti podrška, ali osjećala sam se bespomoćno. U crkvi sam palila svijeće za njihovu sreću i molila Boga da im pomogne pronaći mir.
Jednog dana Nina je otišla na poslovni put u Sarajevo i Ivan je ostao s Petrom kod mene nekoliko dana. Bilo im je lijepo – smijali su se, išli u park, igrali društvene igre kao nekad kad je bio mali.
Kad se Nina vratila, nešto se promijenilo. Počela je više razgovarati s Ivanom, manje vikati. Možda su joj ti dani bez njega pokazali koliko joj zapravo znači.
Ali rana ostaje – u meni i u njemu.
Danas često razmišljam: Jesam li mogla nešto drugačije učiniti? Jesmo li mi majke previše zaštitnički nastrojene ili premalo? Kako pomoći svom djetetu kad odraste i više ne želi tvoju pomoć?
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Što biste vi učinili na mom mjestu?