Srce između dva svijeta: Priča o gubitku i nadi

“Ne, ne možeš mi ga uzeti! To je moj sin!” vrištala sam u hodniku bolnice, dok su me dvije medicinske sestre pokušavale smiriti. Osjećala sam kako mi se svijet ruši pod nogama, kao da je svaki dah pretežak, svaki otkucaj srca preglasno odjekuje u praznini koja je nastala u meni. Ivan, moj jedini sin, ležao je nepomičan na odjelu intenzivne njege, priključen na aparate koji su ga držali na životu. “Gospođo Marija, moramo razgovarati o mogućnosti donacije organa. Znam da je teško, ali…” liječnik je tiho izgovorio, a ja sam ga gledala kao da govori na nekom stranom jeziku.

Nikada nisam mislila da će moj život postati ovakva drama. Ivan je imao samo dvadeset i jednu godinu. Bio je student elektrotehnike u Zagrebu, uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći svakome. Tog kobnog dana, vraćao se iz knjižnice kad ga je neoprezni vozač udario na pješačkom prijelazu. Sve se dogodilo u sekundi. Policija me nazvala, a ja sam prvo pomislila da je neka greška. “Mama, sve će biti dobro”, šapnuo mi je kad sam stigla u bolnicu, ali već tada sam vidjela strah u njegovim očima.

Moj muž Ante nije mogao podnijeti situaciju. “Ne dolazi u obzir! Ne damo ga nikome!” vikao je na liječnike i mene. “To je naše dijete!” Njegova sestra, moja snaha Ivana, pokušavala ga je smiriti: “Ante, možda bi Ivan to htio… Sjećaš se kako je uvijek govorio da želi pomoći ljudima?” Ali Ante je bio neumoljiv. U meni se odvijala borba – majčinska ljubav koja nije htjela pustiti i osjećaj da možda mogu spasiti nečiji drugi život.

Noći su bile najgore. Sjedila sam pored Ivanovog kreveta, držala ga za ruku i molila Boga za čudo. U jednom trenutku, osjetila sam kako mu ruka postaje hladna. Liječnici su rekli da nema nade. “Gospođo Marija, vrijeme je…”

Sutradan sam potpisala papire. Srce mi se slamalo dok sam gledala kako odvode mog sina. Nisam znala kome će njegovo srce pripasti, ali znala sam da negdje postoji netko tko čeka na novi život.

Lejla iz Sarajeva bila je ta osoba. Mlada žena od dvadeset i pet godina, majka malene djevojčice Amine. Srce joj je otkazivalo zbog rijetke bolesti i liječnici su joj davali još samo nekoliko mjeseci života. Kad su joj javili da postoji donor iz Hrvatske, plakala je od sreće i straha istovremeno. “Hoću li preživjeti? Hoće li moje dijete ostati bez mene?” pitala je svog muža Harisa.

Operacija je trajala satima. Lejlina obitelj molila se u hodniku sarajevske bolnice, dok sam ja sjedila sama u svom stanu u Splitu, zureći u Ivanovu sliku na zidu. Ante nije razgovarao sa mnom danima. Krivio me što sam pristala na donaciju. “Ubila si mi sina drugi put”, rekao mi je jedne večeri, a ja sam samo plakala.

Tjedni su prolazili. Lejla se oporavljala, a ja sam tonula sve dublje u tugu. Jedne večeri dobila sam pismo iz Sarajeva. “Draga gospođo Marija, ne znam kako da vam zahvalim što ste mi dali priliku za novi život. Vaš sin živi u meni i obećavam da ću svaki dan živjeti za njega i za vas.” Suze su mi tekle niz lice dok sam čitala te riječi.

Poželjela sam upoznati Lejlu. Pisale smo si nekoliko mjeseci prije nego što smo se dogovorile da se nađemo na pola puta – u Mostaru. Kad sam prvi put ugledala Lejlu i malu Amine, srce mi je preskočilo. Zagrlile smo se bez riječi. Osjetila sam Ivanovu prisutnost kao nikad prije.

“Zahvaljujući vama, mogu gledati svoju kćer kako raste”, šapnula mi je Lejla kroz suze.

Ante nije htio doći s nama. Još uvijek nije mogao oprostiti ni meni ni sebi što nije bio uz Ivana kad mu je najviše trebao. Na povratku kući, u autu sam razmišljala o svemu što smo prošli kao obitelj – o svađama zbog novca, o Anteovoj nezaposlenosti nakon zatvaranja brodogradilišta, o Ivanovim snovima koje nikad neće ostvariti.

Danas živim između dva svijeta – onog u kojem sam izgubila sina i onog u kojem njegovo srce daje život drugoj obitelji. Svaki put kad čujem Lejlin glas ili vidim Amininu sliku, osjećam toplinu i tugu istovremeno.

Pitam se često: Jesam li ispravno postupila? Bih li opet imala snage donijeti istu odluku? Kako vi živite s gubitkom i pronalazite smisao u tuzi?