Između Dva Ognja: Priča o Ani i Njenoj Svekrvi
“Zašto si opet ovdje, Ana? Zar ti nije dosta svega?” Mirjana me gledala s prigušenim bijesom dok sam stajala na pragu njezina stana, noseći vrećicu s lijekovima. Kiša je lupkala po prozoru, a u meni se miješala tjeskoba i sram. “Došla sam… donijela sam ti tablete koje si tražila,” promucala sam, izbjegavajući joj pogledati u oči. Znala sam da me ne želi vidjeti, ali osjećaj dužnosti bio je jači od ponosa.
Godinama sam Mirjanu doživljavala kao neprijatelja. Kad sam se udala za Damira, njezinog sina, osjećala sam da me stalno procjenjuje, da joj nikad nisam dovoljno dobra. Svaka moja pogreška bila je tema za ogovaranje kod susjeda ili rodbine. “Ana ne zna kuhati. Ana ne zna odgojiti djecu.” Damir bi samo slegnuo ramenima: “Pusti je, stara je takva.” Ali mene su te riječi rezale dublje nego što sam htjela priznati.
S vremenom sam počela izbjegavati obiteljska okupljanja. Djeca su odrasla bez bliskosti s bakom, a Damir je uvijek bio na njezinoj strani. “To je moja majka,” govorio bi kad bih se požalila. “Moraš imati više poštovanja.”
Sve se promijenilo prošle zime kad je Mirjanin muž, stric Jozo, iznenada preminuo. Damir je tada pokazao lice koje nisam poznavala. Postao je hladan, odsječan, često bi vikao na mene i djecu bez razloga. Počeo je kasniti kući, a kad bih ga pitala gdje je bio, odgovarao bi: “Nije tvoja stvar.”
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam ga kako razgovara s Mirjanom na telefon. “Ne mogu više s njom,” šaptao je. “Sve mi ide na živce.” Srce mi se stegnulo. Nisam znala govori li o meni ili o svojoj majci.
Sljedećih tjedana Mirjana je sve češće zvala mene, a ne Damira. “Ana, možeš li mi donijeti kruh? Ana, treba mi pomoć oko računa.” Prvi put u životu osjetila sam njezinu ranjivost. Nije više bila ona stroga žena iz mojih noćnih mora, nego usamljena starica koja se boji budućnosti.
Jednog dana sjela sam s njom za kuhinjski stol. “Mirjana… žao mi je ako sam te povrijedila svih ovih godina.” Pogledala me iznenađeno, oči su joj zaiskrile. “I meni je žao, Ana. Nisam znala kako da ti priđem.”
Tada mi je ispričala priču koju nikad prije nisam čula. Kako ju je muž tukao kad nitko nije gledao. Kako je Damir još kao dječak naučio šutjeti i skrivati osjećaje. “Zato je takav,” rekla je tiho. “Zato ne zna voljeti.”
Te noći nisam mogla spavati. Sve što sam godinama zamjerala Mirjani odjednom se činilo nebitnim. Prava istina bila je mnogo bolnija: cijela naša obitelj bila je zarobljena u krugu šutnje i nerazumijevanja.
Sljedećih mjeseci pokušavala sam popraviti odnos s Mirjanom. Vodila sam je liječniku, zajedno smo išle na tržnicu, pričale o sitnicama. Damir je to primijetio i postao još hladniji prema meni. Jedne večeri, dok su djeca spavala, pokušala sam razgovarati s njim.
“Damire, što nam se događa?”
Pogledao me bezizražajno. “Ništa.”
“Ne možeš tako… Ne možemo tako dalje.”
“Ti si uvijek na njezinoj strani sada,” procijedio je kroz zube.
“Ne radi se o stranama! Radi se o nama, o našoj djeci!”
Damir je ustao i izašao iz sobe bez riječi.
Nakon toga sve se počelo raspadati. Djeca su osjećala napetost u zraku, Mirjana me molila da ne odustajem od Damira, ali ja više nisam znala što osjećam prema njemu. Počela sam preispitivati cijeli svoj život: jesam li ikad zaista voljela tog čovjeka ili sam samo željela pripadati njegovoj obitelji?
Jednog popodneva sjela sam s kćerkom Ivanom na klupu ispred zgrade.
“Mama, zašto tata više ne dolazi na večeru?”
Nisam znala što da joj kažem. “Tata ima puno posla,” slagala sam.
Ivana me pogledala ozbiljno: “Jesi li ti tužna?”
Nisam mogla sakriti suze. “Jesam, dušo. Ali bit će bolje.”
Te večeri Mirjana me nazvala.
“Ana… oprosti mi za sve ružno što sam ti ikad rekla.”
“Mirjana… i ti meni oprosti.”
Dugo smo šutjele na telefonu, obje svjesne da nas veže nešto dublje od obične rodbinske veze – zajednička bol i želja da zaštitimo ono malo što nam je ostalo od obitelji.
Danas živim sama s djecom. Damir se iselio prije nekoliko mjeseci. Mirjana dolazi svake nedjelje na ručak; zajedno gledamo stare slike i pokušavamo pronaći smisao u svemu što smo prošle.
Ponekad se pitam: koliko nas još živi u sjeni tuđih očekivanja i neizgovorenih istina? Možemo li ikada zaista oprostiti sebi i drugima?