Od najboljih prijateljica do zakletih neprijateljica: Vjenčanje koje nas je podijelilo
“Ne mogu vjerovati da si to rekla, Lejla!” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred njene kuhinje, okružena mirisom svježe skuhane kafe i gorčinom koja mi je gorjela u grlu. Pogledala me ravno u oči, onim pogledom koji sam znala još iz djetinjstva, kad bi tvrdoglavo branila svoje igračke. “A što sam trebala reći, Ivana? Da mi je svejedno što će moj Amar nositi križ oko vrata? Da mi nije stalo što će tvoja obitelj gledati na njega kao na nekog tuđinca?”
Zastala sam, osjećajući kako mi se suze skupljaju u kutovima očiju. Odrasle smo zajedno u Sarajevu, dijelile prve simpatije, prve cigarete iza škole, snove o velikim ljubavima i još većim svadbama. Maštale smo kako će naši sinovi biti najbolji prijatelji, možda čak i braća po ženi. A sada, kad su Filip i Amar zaista odlučili vjenčati se, sve ono što smo godinama skrivale iza smijeha i šala isplivalo je na površinu.
“Nije mi važno što Amar nosi oko vrata!” povikala sam, ali ni sama nisam bila sigurna vjerujem li u to. “Važno mi je da su sretni. Zar nije to ono što smo uvijek željele?”
Lejla je slegnula ramenima, ali u njenim očima vidjela sam bol. “Ti ne razumiješ. Tvoja mama već je počela pričati po selu kako će Amar morati preći na katoličanstvo. Moj otac… znaš kakav je. On nikad neće doći na svadbu ako bude u crkvi.”
Sjetila sam se svog oca, kako sjedi za stolom s novinama i mrmlja nešto o tome kako su ‘naši’ i ‘njihovi’ uvijek bili različiti. Sjetila sam se Lejline majke koja mi je pravila pitu kad bih prespavala kod njih, i kako bi me uvijek pitala jesam li gladna, kao da sam njeno dijete.
“Možda bismo trebale pustiti djecu da odluče,” prošaptala sam. “Filip i Amar su odrasli ljudi. Ako oni mogu voljeti jedno drugo bez obzira na sve… zašto mi ne možemo?”
Lejla je odmahnula glavom. “Ti ne vidiš ono što ja vidim. Znaš li koliko puta su Amara zadirkivali zbog imena? Koliko puta su ga pitali je li on ‘naš’ ili ‘njihov’? Ti si uvijek bila zaštićena, Ivana. Tvoja obitelj ima novca, ugled… Moj Amar je morao raditi dvostruko više da bi ga ljudi prihvatili.”
Osjetila sam sram. Nikad nisam razmišljala o tome koliko privilegija nosim samo zato što nosim prezime koje svi znaju i što slavim Božić onako kako se ovdje slavi već stoljećima.
“Ali Lejla… zar nije ljubav jača od svega toga?” pokušala sam još jednom.
Nasmijala se gorko. “Ljubav? Ljubav je lijepa riječ dok ne dođe do stvarnog života. Kad Amar i Filip budu morali birati gdje će slaviti Bajram, a gdje Božić… kad budu morali odlučiti hoće li njihova djeca učiti vjeronauk ili islamski vjeronauk… Što onda? Hoćeš li ti stati na moju stranu ili na stranu svoje obitelji?”
Nisam imala odgovor.
Danima nakon tog razgovora osjećala sam se kao da hodam po staklu. Filip je dolazio kući kasno, izbjegavao me pogledati u oči. Zatekla sam ga jedne večeri kako sjedi u mraku dnevne sobe.
“Mama,” rekao je tiho, “zašto svi kompliciraju? Ja volim Amara. Zar to nije dovoljno?”
Sjela sam pored njega i zagrlila ga kao kad je bio mali dječak koji se boji mraka. “Znam, sine. Ali ljudi… ljudi uvijek traže razlike umjesto sličnosti.”
Filip je šutio dugo, a onda prošaptao: “Ako moram birati između Amara i vas… ne znam što ću.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo.
Svadba se približavala, a napetost je rasla. Lejlina obitelj odbila je doći ako ceremonija bude u crkvi; moj otac je rekao da neće doći ako bude u općini ili džamiji. Filip i Amar su pokušavali pronaći kompromis – predlagali su vjenčanje na otvorenom, bez svećenika i imama, samo s prijateljima i obitelji koji žele biti sretni zbog njih.
Ali ni to nije bilo dovoljno.
Na dan vjenčanja nebo je bilo sivo, kao da ni ono ne zna na čiju će stranu stati. Stajala sam ispred sale za vjenčanja i gledala kako Lejla dolazi sa svojim mužem i sestrom. Pogledi su nam se sreli – u njenim očima više nije bilo topline, samo umor i tuga.
“Došla si,” rekla sam tiho.
“Došla sam zbog Amara,” odgovorila je hladno.
Svadba je prošla u tišini; nitko nije plesao kolo niti pjevao stare pjesme koje smo nekad voljele. Na kraju večeri Lejla mi je prišla.
“Znaš,” rekla je, “možda smo pogriješile što smo vjerovale da će naši snovi biti jači od stvarnosti.” Okrenula se i otišla prije nego što sam stigla išta reći.
Danas više ne razgovaramo. Filip i Amar žive u Zagrebu, daleko od naših svađa i predrasuda. Ponekad ih posjetim i gledam ih kako grade svoj mali svijet bez granica koje smo im mi postavili.
Ali često se pitam: Jesmo li mi odrasli ikada zaista spremni pustiti djecu da budu svoja? Ili uvijek iznova ponavljamo iste greške svojih roditelja? Što vi mislite – može li ljubav zaista pobijediti sve ili nas prošlost uvijek sustigne?