Izdaja za stolom: Priča o Lejli iz Sarajeva
“Ne laži me, Harise! Pogledaj me u oči i reci da nije istina!” Moj glas je drhtao, ali nisam ga mogla kontrolirati. Ruke su mi bile hladne, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Haris je sjedio preko puta mene za našim starim kuhinjskim stolom, onim koji smo kupili kad smo se uselili u ovaj stan na Grbavici. Na stolu su još uvijek stajale dvije šolje čaja i tanjir s polupojedenim hurmašicama koje sam napravila za našu godišnjicu. Ironija me zaboljela – slavili smo ljubav koja očito više nije postojala.
Haris je šutio. Pogled mu je bježao prema prozoru, kao da će tamo pronaći spas. “Lejla, molim te… nije tako kako misliš.”
“Kako nije? Vidjela sam poruke! Jasmina ti piše ‘nedostaješ mi’, a ti njoj šalješ srce! Koliko dugo traje ovo?” Glas mi je pucao, a suze su mi klizile niz lice. Nisam ih mogla zaustaviti, kao ni lavinu misli koja mi je parala mozak.
On je slegnuo ramenima, spuštajući glavu. “Ne znam… par mjeseci. Nije mi bila namjera da te povrijedim.”
“Ali jesi! Uništio si sve što smo gradili! Zar ti ništa nije sveto?”
U tom trenutku, na vratima se pojavila Naida, naša kćerka od šesnaest godina. “Šta se dešava?” pitala je tiho, gledajući nas uplašeno. Nisam imala snage da joj objasnim. Samo sam ustala i otišla u spavaću sobu, tresući se od bijesa i bola.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše posvećena poslu? Jesam li zanemarila Harisa? Ili je on jednostavno slab čovjek? U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Muškarci su kao djeca, uvijek traže pažnju.” Ali ja sam vjerovala da smo mi drugačiji, da nas ništa ne može slomiti.
Sljedećih dana kuća je bila puna tišine. Haris je pokušavao razgovarati sa mnom, ali ja sam ga ignorirala. Naida je izbjegavala oboje, zatvarala se u sobu i slušala muziku. Jedino je moj otac primijetio da nešto nije u redu kad me nazvao: “Lejla, dušo, jesi li dobro? Glas ti je čudan.” Nisam imala snage da mu kažem istinu.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako pada po sarajevskim krovovima, došla mi je poruka od Jasmine: “Lejla, oprosti mi. Nisam htjela da se ovo desi.” Ruke su mi zadrhtale od bijesa. Jasmina je bila moja prijateljica iz djetinjstva, žena kojoj sam povjeravala sve tajne. Kako je mogla?
Te večeri sam otišla kod svoje sestre Amre. Sjela sam za njen kuhinjski stol i ispričala joj sve. Plakala sam kao dijete dok me ona grlila i šutjela. “Znaš, Lejla,” rekla je tiho, “život te nekad natjera da padneš na dno samo da bi shvatila koliko si jaka.”
Nisam znala jesam li jaka. Osjećala sam se kao olupina broda koju more baca na stijene. Dani su prolazili u magli – posao, kuća, šutnja. Haris je spavao na kauču u dnevnoj sobi. Naida me izbjegavala, a ja nisam znala kako joj prići.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Naida je sjela za stol i tiho rekla: “Mama… hoćeš li ti i tata da se razvedete?” Pogledala sam je u oči i vidjela strah i tugu koje nisam mogla podnijeti. “Ne znam, dušo… ništa više ne znam.”
Te riječi su me proganjale cijeli dan. Razmišljala sam o svom braku, o godinama koje smo proveli zajedno – o svim Ramazanima kad smo zajedno iftarili, o ljetovanjima na Jadranu, o sitnim svađama zbog gluposti… I onda o izdaji koja je sve to srušila.
Jedne večeri Haris je došao do mene dok sam prala suđe. “Lejla, molim te… hajde da razgovaramo.” Pogledala sam ga hladno. “O čemu? O tome kako si me prevario s mojom najboljom prijateljicom?”
“Znam da nema opravdanja… Ali volim te. Napravio sam grešku. Daj mi šansu da ispravim stvari.”
Samo sam odmahnula glavom. “Neke greške se ne mogu ispraviti.”
Nakon toga više nije pokušavao. Počeo je kasnije dolaziti kući, a ja sam osjećala olakšanje kad ga nema. Počela sam više vremena provoditi s Naidom – išle smo zajedno na Baščaršiju, gledale filmove kod kuće, pričale o svemu osim o Harisu.
Jednog dana Amra me nazvala: “Lejla, moraš odlučiti šta želiš. Ne možeš ovako živjeti na pola puta.” Znala sam da je u pravu. Te noći sam sjela za onaj isti kuhinjski stol i napisala Harisu pismo:
“Haris,
Ne mogu više ovako. Previše boli i previše laži stoji između nas. Možda ćeš jednog dana shvatiti šta si izgubio. Ja idem dalje – zbog sebe i zbog Naide.”
Kad je pročitao pismo, samo je klimnuo glavom i otišao spakirati stvari. Nije bilo suza ni vikanja – samo tišina koja govori više od hiljadu riječi.
Danas živim sama s Naidom u našem stanu na Grbavici. Još uvijek boli kad sretnem Jasminu na ulici ili kad vidim Harisa kako dolazi po Naidu vikendom. Ali svaki dan osjećam kako se polako vraćam sebi – učim voljeti sebe ponovo.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti izdaju? Ili neke rane nikad ne zarastu? Šta vi mislite – može li se ljubav obnoviti nakon što jednom pukne?