Skrivam se na poslu da pobjegnem od muža: Priča o ljubavi, razočaranju i hrabrosti
“Opet kasniš, Marija. Jesi li ti uopće svjesna koliko sati je?” glas Stjepana, mog muža, odjekuje hodnikom dok skidam kaput. Pogledavam ga ispod oka, umorna od još jednog dana u uredu, ali još umornija od povratka kući. “Imala sam sastanak,” lažem, iako znam da zna istinu. Ne radim prekovremeno zbog posla, nego zato što mi je ured postao jedino mjesto gdje mogu disati.
Nekad smo Stjepan i ja bili par iz snova. Onaj tipični zagrebački par s Gornjeg grada – on odvjetnik, ja ekonomistica, vikendom šetnje Maksimirom, ljeti more kod njegovih u Puli. Svi su nam zavidjeli na skladnom braku. Ali iza zatvorenih vrata našeg stana na Trešnjevci, sve se raspadalo. Prvo su nestali zagrljaji, onda razgovori, a na kraju i osmijesi. Ostale su samo riječi – teške, grube, ponekad i preglasne.
“Zašto si uvijek tako hladna? Jesi li ti uopće svjesna da više ne razgovaramo?” vikao je prošli tjedan dok sam pokušavala skuhati večeru. “Možda kad bi ti manje vikao, a više slušao…” odgovorila sam tiho, ali on to nije čuo. Ili nije htio čuti.
Na poslu me svi gledaju kao uzornu zaposlenicu. “Marija, opet si prva došla i zadnja otišla,” smiješi se kolegica Ivana dok mi pruža kavu. Samo ona zna istinu. Jednom me našla kako plačem u arhivi. “Ne možeš tako živjeti,” šapnula mi je tada. “Zaslužuješ više.”
Ali što znači ‘više’? U Bosni sam odrasla u obitelji gdje se trpi. Majka je uvijek govorila: “Žena mora biti jaka, zbog djece.” Ali mi nemamo djece. Imali smo planove – imena za djecu, čak i dječju sobu uređenu u žuto – ali nikad nismo uspjeli. Nakon trećeg spontanog pobačaja, Stjepan je prestao dolaziti sa mnom na preglede. “Možda nije suđeno,” rekao je jednom, gledajući kroz prozor.
S vremenom sam shvatila da nisam usamljena samo u braku – usamljena sam u vlastitoj koži. Počela sam se pitati tko sam zapravo. Jesam li samo supruga? Jesam li još uvijek ona vesela djevojka iz Mostara koja je sanjala o velikom gradu?
Jednog petka ostala sam duže na poslu nego inače. Ured je bio prazan, samo su svjetla iznad mog stola bacala sjene po zidovima. Pisala sam izvještaj kad mi je mobitel zazvonio. Bio je to Stjepan.
“Gdje si?” pitao je hladno.
“Radim.”
“Uvijek radiš. Kad ćeš početi živjeti?”
Nisam znala što odgovoriti. Spustila sam slušalicu i pustila suzu niz obraz.
Sljedećih dana sve je bilo isto – tišina kod kuće, lažni osmijesi na poslu. Sve dok nisam srela Lejlu iz srednje škole na tramvajskoj stanici.
“Marija! Pa gdje si ti nestala?” viknula je i zagrlila me tako jako da sam skoro zaplakala.
Sjele smo na kavu u mali kafić kod Britanca. Ispričala sam joj sve – o braku, o poslu, o osjećaju da nestajem.
“Znaš što?” rekla je odlučno. “Moraš nešto promijeniti. Ne možeš čekati da te netko drugi spasi.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Stjepana kako spava na drugoj strani kreveta i pitala se gdje smo pogriješili. Je li ljubav stvarno dovoljna? Ili je to samo iluzija koju prodajemo sami sebi?
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i rekla mu: “Stjepane, ne mogu više ovako.”
Pogledao me zbunjeno. “Što to znači?”
“To znači da želim razvod.”
Nije ništa rekao. Samo je ustao i otišao iz sobe.
Tjedni koji su slijedili bili su najteži u mom životu. Roditelji su bili šokirani. “Što će ljudi reći?” pitala je mama kroz suze preko telefona iz Mostara.
“Ne mogu više živjeti za druge,” odgovorila sam joj drhteći.
Na poslu su me podržali – Ivana mi je donijela kolače, šefica mi dala slobodne dane za sređivanje papira.
Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno. Iako sama, nisam bila usamljena. Počela sam ponovno izlaziti s prijateljicama, upisala tečaj keramike i svaki dan zahvaljivala sebi što sam skupila hrabrost.
Danas sjedim na terasi svog malog stana na Jarunu i gledam zalazak sunca nad Savom. Ponekad se pitam jesam li mogla spasiti brak da sam više pokušavala ili manje šutjela. Ali onda se sjetim koliko sam bila nesretna.
Možda ljubav nije uvijek dovoljna – možda je hrabrost ono što nam stvarno treba da pronađemo sebe.
A vi? Biste li ostali ili otišli? Koliko dugo treba čekati prije nego što odlučite spasiti sebe?